Nažalost, slučajevi zatvaranja, prodaje i rušenja crkvi poznati su diljem zapadnog svijeta
Društvenim mrežama i nekim katoličkim medijima, proširila se ovih dana vijest kako će se crkva sv. Ane u američkom gradu Buffalu, u saveznoj državi New York, prenamijeniti u džamiju.
Premda je tamošnja biskupija – koja bilježi sve manji broj vjernika te mora isplatiti velike odštete zbog slučajeva seksualnog zlostavljanja – crkvu iz 19. stoljeća prodala lokalnom islamskom centru prije dvije godine, do prenamijene još uvijek nije došlo, a kako doznaje Catholic News Agency, nije poznato niti kada će se to uopće dogoditi.
Isti medij piše da sv. Ana ne bi bila prva katolička crkva prenamijenjena u džamiju u tom gradu, podsjetivši na slučaj crkve Kraljice Mira (na fotografiji) koja je tu sudbinu doživjela 2009. Slično se dogodilo i s crkvom sv. Agneze koja je, pak, prenamijenjena u budistički hram.
Nažalost, slučajevi zatvaranja, prodaje i rušenja crkvi poznati su diljem zapadnog svijeta.
No što Crkva, tj. kanonski zakon, kaže o ovakvoj praksi, osobito o prenamijeni katoličkih sakralnih prostora u mjesta bogoslužja drugih vjera koja ne časte Isusa Krista kao Boga?
‘Dolična upotreba’
Zakonik kanonskog prava je, zapravo, poprilično štur po pitanju prodaje crkvi i njihovog svođenja na svjetovnu ili drugu upotrebu. Konkretno, ta tema obrađena je u jednom kanonu.
Kan. 1222 – § 1. Ako se neka crkva ne može nikako upotrebljavati za bogoštovlje, a nema mogućnosti za njezinu obnovu, dijecezanski je biskup može svesti na doličnu svjetovnu upotrebu.
§ 2. Kad drugi važni razlozi preporučuju da se neka crkva više ne upotrebljava za bogoštovlje, dijecezanski je biskup može, pošto se posavjetuje s prezbiterskim vijećem, svesti na doličnu svjetovnu upotrebu, s pristankom onih koji si zakonito prisvajaju prava na nju, i samo ako dobro duša ne trpi zbog toga nikakvu štetu.
U Zakoniku kanonskog prava ne postoje dodatne odredbe koje bi preciznije definirale “doličnu svjetovnu upotrebu”. Dapače, tijekom desetljeća katolički su vjernici svjedočili prenamijeni renesansnih, gotičkih i baroknih crkvi u knjižnice, hotele, pubove, klubove pa čak i skate parkove.
Smjernice Papinskog vijeća za kulturu
Zbog toga je tadašnje Papinsko vijeće za kulturu 2018. donijelo nove smjernice kao pomoć dijecezanskim biskupima, osobito kod prodaje crkvi koje više nemaju sakralnu svrhu. Smjernice su nastale kao plod konferencije na kojoj su sudjelovali predstavnici Crkve i struke, a koju su, uz Odjel za kulturnu baštinu spomenutog papinskog vijeća, organizirale Talijanska biskupska konferencija i Papinsko sveučilište Gregoriana.
U posljednjem poglavlju dokumenta, “Konačne preporuke”, u točki 7, navodi se kako je poželjno da se crkvama koje više ne služe katoličkom bogoslužju “osigura nova funkcija, bilo vjerska (npr. povjeriti je drugoj kršćanskoj zajednici), kulturna ili dobrotvorna”.
“Čini se kako su komercijalne i profitabilne upotrebe isključene dok se u razmatranje može uzeti korištenje od strane društvenih poduzeća. Preferirana upotreba trebala bi biti ona s kulturnim ciljevima (muzeji, konferencijske dvorane, knjižare, knjižnice, arhivi, umjetničke radionice, itd.) ili društvenim ciljevima (mjesta susreta, dobrotvorne organizacije, zdravstvene ustanove, banke hrane za siromašne, itd.).”
Što se tiče prenamjene u privatne objekte stanovanja, oni mogu biti dopušteni u slučaju “zgrada s manjom arhitektonskom vrijednosti”.
Kako bi se spriječili slučajevi lažnog predstavljanja, tj. skrivanja nove funkcije pri kupnji nekadašnje crkve, ali i mogućnost da se daljnjom prodajom trećoj strani ona prenamijeni za “nedoličnu upotrebu” (poput noćnih klubova ili slastičarnica, kako je to uoči konferencije Papinskog vijeća za kulturu definirao njezin tadašnji čelni čovjek kardinal Gianfranco Ravasi) dokument predlaže ugrađivanje prava veta.
“U ugovorima o prodaji ili prijenosu potrebno je poduzeti napor kako bi se ugradila klauzula u obranu sakralnih zgrada, uključujući moguće daljnje prodaje. Civilne vlasti treba pozvati da pravnim sredstvima jamče dostojanstvo područja.”
Prije prodaje, crkvu je potrebno isprazniti od inventara, relikvija i svetih predmeta. Njima je, pak, namijenjen novi život u drugim sakralnim prostorima ili crkvenim muzejima. Što se tiče oltara, prijašnje odredbe Kongregacije za kler, nalažu da se, ako se ne mogu maknuti, unište. U prijedlozima Papinskog vijeća za kulturu iz 2018. ističe se, pak, kako se oltar, svete slike i namještaj ne moraju micati ako dolazi do prenamijene crkve u muzej.
Diskrecija biskupa
Činjenica je da niti najnovije smjernice ne preciziraju do kraja što je “nedolična”, a što “dolična” upotreba desakralizirane crkve. Dapače, u uvodu dokumenta navodi se kako njegov sadržaj ne predstavlja “norme” već “praktični vodič” za biskupije te redovničke i druge zajednice koje se susreću s ovim pitanjem.
Također je činjenica da će mnogi katolički vjernici prenamjenu nekadašnjih mjesta kršćanskog bogoštovlja u džamije, hramove pa čak i masonske lože smatrati potpuno nedoličnim, dok će drugi u tome vidjeti pohvalan primjer međuvjerske suradnje.
Ukratko, Rim je odluku o prodaji crkvi i njihovom svođenju na svjetovnu upotrebu uglavnom ostavio diskreciji dijecezanskih biskupa, računajući da oni (u suradnji s biskupijskim i svjetovnim institucijama te vjernicima) najbolje poznaju lokalne odnose, običaje, potrebe i zakone. S tom svrhom, neke američke biskupije izdale su vlastite smjernice o prodaji sakralnih prostora, poput Bostonske nadbiskupije, čiji dokument možete pogledati OVDJE. U slučaju nezadovoljstva, laicima ostaje mogućnost (dugog i skupog) procesa podnošenja žalbe Vatikanu.
Izvor: Ivo Džeba – Bitno.net
