Ova redovnica, koja je doslovno pred mirovinu otišla u misije, dokaz je kako nikad nije kasno ukoliko nas vodi ruka Božja kojoj potpuno vjerujemo.
S. Slavka Bogdan, misionarka na Salomonskim Otocima razgovarala je o svom misijskom djelovanja za portal Nedjelja.ba.
Snovi nemaju rok trajanja
Rođena 25. studenog 1951. u Lapšini u Međimurju, redovničke je zavjete položila 1979., a u misije otišla 9. svibnja 2011.
Kako nam na početku razgovora kazuje – dugo godina je radila sa sestrama iz svih krajeva – jer nismo mogli raspoznati njezin dijalekt. „Inače ne običavam pitati nekoga odakle si ti, jer to mi je tako nekako… Svi smo mi Božja djeca“, veli misionarka.
Na sam spomen njezina poziva – i redovničkog i misijskog, razvuče joj se širok osmijeh. „Ovo zvanje za redovnicu javilo mi se u biti kad sam završavala VII. razred. Bile su misije kod nas u župi, tada su ih još držali oci isusovci, i za nas mlade imali su predavanja te su nam pokazivali film o patru (Sv. Damjanu) de Veusteru, i to je mene nekako oduševilo. I kako se bližio kraj školske godine, nakon VIII. razreda, mislim, ja sam razmišljala o tome… U biti tada nas se nije ni puno pitalo – tko će biti časna sestra… Poslali su me tako najprije u medicinsku školu na čemu sam kasnije bila zahvalna jer sam zaista voljela taj posao“, prisjeća se naša sugovornica.
„A što se tiče misija, uvijek sam ih pratila i u mojoj je sobi uvijek bilo fotografija o malim crnčićima. U Njemačkoj je bio list Missio i to sam redovito uzimala u župi i pratila. Kod nas nije bila prilika i nismo imali misijsku postaju. Sad kad se javila prilika, kad su razmišljali poglavari kud bi, kako bi, onda je časna majka raspisala obavijest i svaka sestra se trebala samo javiti. Javila sam se naravno misleći – pošto sam bila pred mirovinu – ako su godine problem da ne akceptiraju, onda OK. Međutim – ja (sam) ‘upala’ u prvu skupinu 2011. S. Marta, s. Augustina i ja te dvije sestre koje su se vratile – bile smo prve misionarke dolje. To su bili početci. Meni je zanimljivo bilo jer nismo znale ništa kako će biti, putujemo i uzdamo se u Gospodina. Znale smo jedino da ćemo biti bez struje i bez vode. Nešto sasvim drugačije. Početci su bili zanimljivi i prošlo je evo 13 godina sada“, pomalo je zamišljeno dodala s. Slavka.
Ne zaostaju u željama
„Primjerice, kad smo tek došle, obilazile smo obitelji i one uopće nisu imale mogućnosti za bebe… Žene su nosile bebe u crkvu bez ičega. Sad pak kad idemo kroz sela, tamo već vise pelene, čak i roba kada ju peru. Prije su ju stavljali bilo kuda, na živicu, na travu… Tako da što se tiče napretka, recimo kod mladih se javlja sve više težnja za školom što je teško jer nemaju mogućnosti. No, oni će radije biti gladni, ali će doći do interneta i onda, normalno, vide kako je napredak u svijetu, i teže k tomu. Neki si nabave mobitele. Kažem – bit će gladni, a pribavit će si to. Jer je to njima prozor u svijet neki. Međutim, što je opasnost kod toga, to je upozorio i svećenik, kaže ‘ovo će neminovno doći jer ne možete to spriječiti, ali pokušajte pripaziti kako će se djeca koristiti time’“, ističe milosrdnica citirajući tamošnjeg svećenika.
Marljive pčelice
O svom i djelovanju svojih susestara kazuje nam da je za njih najbitnije kako oni žive svoje vjerske vrjednote. „U ovome svemu kako vidimo i kako žive bitne su vjerske vrjednote – pomoći im da to sačuvaju. Jer opasnosti su razne, kao da skoče iz bose noge u visoku čizmu. Tako da se trudimo da sačuvaju vjerske vrjednote i ostanu u vjeri, da to ne zaborave, to je u biti najvažnije. I u onome svemu što mi činimo – mislim mi ne propovijedamo u onom smislu kao svećenici – najviše svojim životom svjedočimo“, poručuje s. Slavka koja na Salomonima trenutno djeluje s još četiri susestre Hrvatice.
„Sad nas ima pet Hrvatica. S. Marta – ona radi najviše u klinici. U biti klinika je zapravo ambulanta na području naše župe koju smo mi renovirali. Kad je bio blagoslov prostorija, tada nam je župnik kazao – pošto smo mi ovdje i on se nada da ćemo ostati – ‘bilo bi lijepo da je nazovemo Klinika Sv. Vinka Paulskog‘. S. Ruža koja je došla 2013., ona najviše radi u salonu šivanja s djevojkama i ženama, pogotovo onima koje nemaju neku školu. S. Veronika volontira u školi, predaje engleski, a inače radi s mladima. Ima skupine marijanske, vinkovske mladeži, dok je s. Magladena učiteljica novakinja i ona vodi skupinu Sv. Vinka Paulskog. A moja malenkost je godinu i pol u Honiari – to je drugi otok i glavni grad – s mladim sestrama juniorkama koje studiraju. Nas tri smo kao zajednica – njih dvije i ja. Ja sam im u biti, rekli bismo, ‘katica za sve’“, uz smiješak dodaje misionarka.
Sretni otoci?
Znatiželjno smo ju upitali i što bismo mi, kao narod, mogli naučiti od Salomonaca. „Oni su znatno drugačiji. Primjerice razgovaraju vrlo tiho, što je nevjerojatno i lijepo je. Mi nikad ne znamo – ako ne idemo dublje među obitelji – imaju li problema ili nemaju. Uvijek je smiješak na licu. To je zanimljivo“, kazuje nam redovnica, pa nam sad bi jasnije što stanovnici Salomonskih Otoka svoju državu nazivaju „Sretnim Otocima“.
„I još nešto, a to tek kad ste dulje s njima tamo, recimo ako se nešto događa ili se netko posvađa s nekim, mi čujemo da se nešto dogodilo, ali ako vi pitate nekoga što je, oni odvrate samo ‘ne znamo’. Imaju vrlo lijepih kvaliteta. No, ipak teško podnose to svoje siromaštvo jer vide da bi možda moglo biti drukčije – da svijet napreduje, ali nemaju mogućnosti. Možebitni razlog je taj jer su kroz povijest bili potlačeni i sad nemaju nekog tko bi ih vodio kao skupinu, jer nitko se ne osjeća sposobnim biti kao lider skupine“, spominje s. Slavka i dodaje kako su baš ove godine bili izbori za premijera te je sve prošlo mirno, ali je bilo policije iz Australije koja je nadgledala.
Dio njih
Misionarka nam dalje priča kako misli da su oni sretni jer je netko s njima, netko im je poslan. „Pogotovo tek kad smo došle, onda su nas stalno ispitivali koliko ćemo ostati. Prošao je jedan mjesec, drugi, treći i onda su prestali ispitivati, ali nama nije bilo jasno. Mislim, tek si novi, ali pitali su jer su i prije dolazili misionari i misionarke te bi malo bili tu pa su odlazili. Kažemo OK, mi ćemo ostati s vama. Oni dođu u svakoj situaciji – bilo što da se događa, znaju da smo tu za njih. Dio njih smo zapravo sada“, naglašava sugovornica.
Riža kao najdraži dar
Ono na što uvijek stavimo naglasak u razgovoru s misionarima, i što smatramo dijelom svoje misije, jest koji su to aktualni projekti koje bi naši čitatelji mogli podržati. „Počela je školska godina, ona počinje drukčije nego ovdje. Početak joj je u siječnju, a završava krajem 11. mjeseca. I 2-3 tjedna tijekom ljeta imaju slobodno. Edukacije i školovanje to još uvijek podržavamo kumstvima. Ove godine smo pomogli oko 700 studenata u 53 škole.Također, imamo projekt 1 € za 1 kruščić, koga još uvijek volimo podržati, s tim da pokušavamo prikupiti novac za kuhinju da ju napravimo u sklopu škole. Inače, trenutno se kruh peče kod nas, to je oko 700 kruščića jednom tjedno. Mislim, i djeca koja inače redovito ne dolaze u školu – doći će taj dan. Jer nemaju, oni obično dođu bez doručka. Moglo bi se reći da jedu jednom dnevno, mada neki kažu ‘oni ne bi trebali biti gladni jer imaju prirodno bogatstvo i sve uspijeva’. Ali ako je nevrijeme i kiša, onda odnese sve. A nemaju mogućnosti redovito kupiti riže jer i otići u grad im je isto skupo.
Recimo, tamo ako želite nekoga usrećiti, darujte mu pet kilograma riže – to je najljepši dar za Božić. Isto tako, svake godine naše sestre iz Kanade pošalju nešto novaca za Uskrs i Božić te mi kupimo male darove i onda sva djeca dođu po njih. To je obično svega jedan keksić i, recimo, jedan sapun ili bilježnica. To je sitnica za nas, a njima puno znači.
Ja bih poručila jedino vjernicima da ne zaboravimo kad molimo Očenaš – a koliko je to puta, pogotovo praktični vjernici – tu smo uključeni svi. Bilo ovdje, bilo na kraj svijeta. Ima puno njih koji ne mogu pomoći materijalno, ali preporučam u molitve sve nas tamo.
I možda da se odgaja djecu odmalena da nije sve što vidim ono što nam treba“, poručuje na kraju naša sugovornica kojoj želimo još obilje plodnih misionarskih godina jer zna komu je povjerovala i tko ju je poslao na „drugi kraj svijeta“, bez obzira na godine – kod Gospodina nema mirovine jer plaća je, znamo, na Nebesima.
Izvor: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
