U kamenu koji šuti
dulje od tisuću ljeta
još uvijek kuca jedno srce…
Srce koje je podizalo
zidove od kamena,
a Ti si ih ispunjavao ljudima.
Iz dubine vremena
izranja lik žene
čije ime još svijetli
dok ga najsnažnije sile
ne mogu ugasiti…
Hodala je uz čovjeka
kojemu je povjerena kruna,
ali sama je odabrala teže poslanje –
nositi nevidljivo kraljevstvo
ljudske patnje.
Dok su drugi crtali granice
oštrim rubom mača,
ona ih je brisala kruhom.
Njezino ime ostalo je zapisano
u ranama koje je ublažila,
u suzama koje je obrisala,
u kruhu koji je dijelila.
I kada su se godine složile u stoljeća
kada su kraljevi postali tinta
na požutjelim stranicama
govorilo se o ženi koja je bila
veća od svoje slave.
O kraljici koja je razumjela
da je najveća čast služiti,
a najveća moć zaštititi slabe.
Govorilo se o Majci Kraljevstva.
Ona koja je u svakom siromahu
prepoznala brata,
u svakoj udovici
dostojanstvo čovjeka,
u svakom siročetu razlog
da dobrota postane najvažniji zakon.
Zato danas, dok nad Solinom
polako pada večer
i dok rijeka nosi odraze
zvijezda prema moru
njezin život doživljavam
kao drevnu molitvu.
Gabriela Šimundić, 8.a.
Mentor: Katarina Brekalo
OŠ Skalice
Photo by Vlad Kiselov on Unsplash
