Značaj jubilejskog slavlja
Jubileji zauzimaju posebno mjesto u kršćanskoj tradiciji jer predstavljaju trenutke u kojima se povijest promatra u svjetlu vjere, a vjera u svjetlu povijesti. Oni nisu tek spomen na prošle događaje niti puko obilježavanje značajnih obljetnica, nego povlašteno vrijeme duhovne obnove, zahvalnosti i ponovnoga promišljanja vlastitoga identiteta. U tom smislu jubilej uvijek nadilazi granice obične komemoracije. On povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost, nastojeći u povijesnome iskustvu prepoznati trajne vrijednosti koje mogu usmjeravati život pojedinca i zajednice.
Takvo značenje imao je i jubilejski pokret Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (1975. – 1984.), jedan od najvažnijih duhovnih i crkvenih pokreta u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Premda se njegovi korijeni nalaze u ranijim desetljećima te u nastojanjima splitskih crkvenih krugova da se dostojno obilježi tisućita obljetnica svetišta kraljice Jelene na Gospinu otoku u Solinu, njegov stvarni početak vezuje se uz događaje 1975. i 1976. godine. Upravo je solinsko slavlje u rujnu 1976. postalo duhovno i simboličko ishodište cijeloga jubilejskog gibanja koje će svoj završetak doživjeti u rujnu 1984. u Mariji Bistrici na Nacionalnome euharistijskom kongresu.
Povijesni kontekst u kojemu je jubilej nastajao iznimno je važan za razumijevanje njegove poruke. Hrvatska se nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971. godine nalazila u razdoblju političke represije, nametnute društvene šutnje i ograničenoga javnoga prostora. Mnogi su intelektualci bili uklonjeni iz javnoga života, brojne su kulturne ustanove bile pod pojačanim nadzorom, a svako javno isticanje nacionalnoga identiteta promatralo se s nepovjerenjem te je bilo oštro sankcionirano. Upravo je u takvim okolnostima Crkva ostala jedno od rijetkih mjesta na kojima se moglo slobodno govoriti o povijesti, kulturi i duhovnoj baštini hrvatskoga naroda.
Zbog toga ovaj jubilejski pokret nije bio samo crkvena proslava. On je bio mnogo više od toga. Predstavljao je duhovni odgovor na krizu identiteta, poziv na povratak korijenima te nastojanje da se hrvatska povijest sagleda u njezinoj cjelovitosti. Njegovi inicijatori a zatim i protagonisti među kojima posebno mjesto pripada nadbiskupima Frani Franiću i Franji Kuhariću, solinskome župniku don Anti Juriću, njegovu nasljedniku na toj službi don Tugomiru Jovanoviću kao i uredništvu Glasa Koncila, nastojali su jubilejem probuditi svijest da je kršćanstvo jedna od temeljnih sastavnica hrvatskoga povijesnog identiteta.
Posebnu važnost u tome kontekstu imao je Solin. Nije slučajno da je upravo on izabran za središte jubilejskoga slavlja. Solin nije samo arheološki lokalitet, niti je tek mjesto neke makar i vrlo bogate povijesne baštine. On je simbol hrvatskih početaka. Na njegovu prostoru susreću se antička Salona, ranokršćanska baština i starohrvatska državnost. Ondje su djelovali prvi kršćani, ondje su sačuvani tragovi prvih hrvatskih vladara, ondje je kraljica Jelena podigla svoje zavjetne crkve i ondje je nastalo jedno od najvažnijih hrvatskih marijanskih svetišta.
Sloboda kao temeljni pojam
Među svim pojmovima koji se pojavljuju u jubilejskim porukama jedan se pojam ističe svojom učestalošću i dubinom: sloboda. Međutim, sloboda se ovdje ne razumijeva na način na koji je često shvaćaju političke ideologije. Kršćanska tradicija polazi od uvjerenja da čovjek nije slobodan samo onda kada može činiti što želi. Istinska sloboda povezana je s istinom i odgovornošću. Čovjek postaje slobodan kada živi u skladu sa svojim dostojanstvom i kada je sposoban činiti dobro. Upravo je to shvaćanje prisutno u Biskupskoj poslanici iz 1976. godine. Govoreći o pokrštenju Hrvata, biskupi naglašavaju da su njihovi pradjedovi prihvatili Evanđelje kao navještaj slobode i nade. Ta formulacija ima duboko značenje. Kršćanstvo se ne prikazuje kao ograničenje slobode, nego kao njezin temelj. Takav pristup imao je posebnu važnost u političkim i društvenim okolnostima sedamdesetih godina. Dok su mnogi ljudi slobodu poistovjećivali prvenstveno s političkim pravima, jubilejski je pokret upozoravao da bez duhovne slobode ni politička sloboda ne može dugo opstati. To je također jedna od temeljnih poruka cijeloga pokreta. Narod koji izgubi unutarnju slobodu lako će izgubiti i vanjsku. S druge pak strane, narod koji sačuva svijest o vlastitome dostojanstvu može preživjeti i najteže povijesne okolnosti. Upravo zato cijeli jubilejski hod nije naglašavao samo političke događaje. Naglasak je stavljao na duhovne čimbenike opstanka, što se očituje u stalnom isticanju uloge obitelji, župe, svetišta i vjerskih običaja. Upravo su te institucije stoljećima omogućavale očuvanje hrvatskoga identiteta. One su služile kao mjesta prijenosa kulture, jezika, moralnih vrijednosti i povijesnoga pamćenja, čime su ujedno postale i mjesta na kojima se čuvala sloboda.
Duhovne silnice pokrenute u Solinu utrle su put kasnijim društvenim preobrazbama, premda sam pokret, kako je ranije uočeno, nije bio politički program. Njegovi protagonisti nisu izravno zagovarali promjenu državnoga sustava, no njihovo je djelovanje sustavno oblikovalo duhovni habitus nuždan za svako pluralno društvo. Poruke o dostojanstvu osobe, slobodi savjesti i pravu na vlastiti identitet izravno su dovodile u pitanje ideološki monopol. Svaka istinska sloboda, naime, pretpostavlja ljude koji su svjesni svojih prava i moralne odgovornosti. Upravo zbog toga, solinsko je slavlje u javnome prostoru dugoročno pripremalo teren za uspostavu demokratskih procesa, afirmirajući vrijednosti bez kojih stvarna društvena preobrazba ne bi bila moguća.
Posebna važnost solinskoga slavlja te jubilejskoga pokreta u cjelini sastoji se u tome što je pridonio oblikovanju nove hrvatske samosvijesti. Ta samosvijest nije bila usmjerena protiv drugih naroda. Nije se temeljila na isključivosti. Njezino je polazište bilo drukčije. Temeljila se na svijesti da svaki narod ima pravo poznavati vlastitu povijest, čuvati svoj identitet i razvijati svoju kulturu. U tom je smislu sav jubilejski hod za trajanja te Velike devetnice hrvatskoga naroda imao duboko emancipacijsko značenje. On je pomogao da se ponovno otkrije vlastita povijest i da je se promatra s ponosom, kao izvor samopoštovanja. Posebno je važna činjenica da se to događalo kroz vjernički i kulturni, a ne politički govor. Njegova je snaga proizlazila i iz činjenice da je govorio i o onome što je svima bilo zajedničko: o vjeri. O povijesti. O dostojanstvu čovjeka. O slobodi. O odgovornosti. To su bile vrijednosti koje su nadilazile nametnutu službenu ideologiju i dnevnu politiku te su bile i ostale trajno aktualne.
Glavne poruke solinskog slavlja
Zbog toga je Solin sa svojim slavljem postao mnogo više od mjesta okupljanja. Postao je simbol povratka izvorima. Povratka ne radi zatvaranja u prošlost, nego radi pronalaženja nadahnuća za budućnost. U njemu su se susreli povijesno sjećanje i suvremeni izazovi, nacionalni identitet i univerzalna poruka kršćanstva, hrvatska povijest i opća povijest Crkve. Upravo zato duhovna poruka solinskoga slavlja nadilazi vrijeme u kojemu je nastala. Ona ostaje aktualna i danas, pola stoljeća nakon događaja iz rujna 1976. U vremenu novih društvenih promjena, globalizacijskih procesa, kulturnih preobrazbi i sve izraženije krize identiteta, Solin ponovno postavlja temeljna pitanja: tko smo, odakle dolazimo i na kojim vrijednostima želimo graditi budućnost.
Zato se važnost slavlja u Solinu ne iscrpljuje samo u obilježavanju velikih obljetnica niti u povijesnome prisjećanju na prve početke hrvatskoga kršćanstva. Njegova je prava vrijednost u poruci koju je u onim teškim vremenima prenio hrvatskome narodu. Ta se poruka može sažeti u nekoliko temeljnih naglasaka:
Prvo, poruka je pokazala da identitet bez duhovnih korijena postaje krhak i nestabilan. Povratak povijesti nije bio povratak prošlosti radi same prošlosti, nego traženje temelja za odgovornu budućnost.
Drugo, podsjetila je da je kršćanstvo jedna od ključnih sastavnica hrvatskoga identiteta. Ono nije bilo tek religijski dodatak nacionalnoj povijesti, nego jedan od njezinih najvažnijih oblikovnih čimbenika.
Treće, naglasila je važnost povezanosti sa Svetom Stolicom i univerzalnom Crkvom. Hrvatski identitet nije promatran kao zatvoren sustav, nego kao identitet koji svoju puninu nalazi u otvorenosti prema univerzalnim vrijednostima Evanđelja.
Četvrto, marijanska dimenzija solinskoga slavlja pokazala je kako se hrvatska duhovnost tijekom stoljeća oblikovala u ozračju povjerenja prema Majci Božjoj, koja je postala simbol trajnosti, zajedništva i nade.
Peto, povijest je u toj poruci shvaćena kao prostor slobode i odgovornosti. Ona nije bila predmetom idealizacije, nego mjesto učenja, svjedočenja i izgradnje budućnosti.
Pola stoljeća nakon solinskoga slavlja njegova poruka nije izgubila na važnosti. Naprotiv, u mnogim aspektima postala je još aktualnija. Suvremeni čovjek suočen je s brojnim izazovima: krizom identiteta, slabljenjem povijesnoga pamćenja, relativizacijom vrijednosti i rastućim individualizmom. U takvim okolnostima solinska poruka ponovno dobiva snagu. Ona podsjeća da identitet ne nastaje spontano. On se gradi na pamćenju, vjeri i odgovornosti. Podsjeća da sloboda nije samo pravo nego i zadaća. Podsjeća da budućnost nije moguća bez korijena. Iznad svega, podsjeća da se narod ne održava samo političkim institucijama nego i zajedničkim duhovnim vrijednostima. Upravo zato Solin 1976. nije samo povijesni događaj. On ostaje trajni simbol hrvatskoga duhovnog iskustva. Njegova poruka nadilazi generacije. Može se označiti kao jedna od najuspjelijih sinteza hrvatske povijesne svijesti i kršćanske vjere u drugoj polovini 20. stoljeća. Ona i danas poziva na obnovu vjere, odgovornosti i nade. Upravo se u tom sastoji njezina trajna vrijednost.
Prof. dr. sc. don. Marko Trogrlić
Izvor fotografije: Glas Koncila
