Papa Franjo uputio je 29. lipnja 2022. apostolsko pismo Desiderio desideravi svim biskupima, svećenicima, redovnicima i laicima. Desiderio desideravi uslijedilo je nakon motu proprija Traditionis custodes (16. srpnja 2021.), koji je uzburkao duhove u Katoličkoj crkvi. Podsjetimo se da je spomenutim motu proprijem Papa znatno ograničio mogućnost slavljenja „latinske mise“, tj. mise prema starom misalu (Rimskom misalu iz 1570. koji je zadnji put objavljen 1962. za vrijeme Ivana XXIII.). U Desiderio desideravi Papa ne govori o razlozima zbog kojih je ograničio uporabu starog misala, već želi – polazeći od Konstitucije Drugog vatikanskog sabora o svetoj liturgiji (Sacrosanctum concilium) – ukazati na ljepotu i smisao kršćanskog bogoslužja.
Desiderio desideravi podijeljeno je u sljedeća poglavlja: Liturgija – povijest spasenja danas, Liturgija – mjesto susreta s Kristom, Crkva – sakrament Tijela Kristova, Teološki smisao liturgije, Liturgija – lijek protiv otrova duhovne svjetovnosti, Otkrivati svakoga dana ljepotu i istinu kršćanskog slavlja, Zadivljenost pred vazmenim otajstvom kao bitan element liturgijskog čina, Potreba temeljita i životnog liturgijskog odgoja, Umijeće slavljenja i Zaključak.
Na samom početku Papa navodi Isusove riječi na Posljednjoj večeri: „Svom sam dušom čeznuo (latinski: „Desiderio desideravi“) ovu pashu blagovati s vama…“ (Lk 22, 15). Tim riječima osvjetljen je najdublji smisao liturgije: u njoj nas Krist poziva, on čezne za nama! U sakramentima, napose u euharistiji, on nam dolazi u susret, kao što je došao Nikodemu, Samarijanki, Zakeju, Lazaru i drugima. Liturgija je, stoga, mjesto susreta s Kristom, vrelo iz kojeg crpimo snagu za svoju vjeru. Zbog toga je važno da svi vjernici otkriju i žive neiscrpno bogatstvo liturgije, koja se ne bi smjela banalizirati ni instrumentalizirati.
Jedno poglavlje posvećeno je potrebi liturgijskog odgoja: „odgoju za liturgiju i odgoju iz liturgije“. To znači da nas sama liturgija poučava, da nas uvodi u otajstvo. Današnji je čovjek sve manje sposoban ući u otajstvo liturgije jer je zaboravio značenje liturgijskih simbola. Papa to pokazuje na primjeru čovjekova tijela koje je simbol neraskidiva jedinstva tijela i duše. Tijelo u suvremenoj kulturi gubi svoju pravu vrijednost: zaboravlja se da tijelo kao simbol upućuje i vodi prema cjelini čovjekova bića (jedinstvo tijela i duše). Čovjek se tako reducira samo na materiju (kult ljepote i mladosti). Stoga je važno odgajati vjernike za shvaćanje simbolizma cjelokupnoga stvorenja, da vidljivi svijet upućuje na Stvoritelja i da su elementi vidljivoga svijeta (kruh, vino, voda, ulje itd.) sastavni dio liturgije, preko kojih nas Bog dohvaća. U odgoju za liturgiju Papa potiče na proučavanje uvodnih poglavlja konstitucije Sacrosanctum concilium koja daju teološki temelj liturgijskoj obnovi. Bez tih temelja nemoguće je shvatiti bit liturgije.
U poglavlju o umijeću slavljenja (ars celebrandi) Papa naglašava da se liturgija ne smije svesti na puko održavanje liturgijskih propisa (rubricizam), no ne smije se pretvoriti ni u „kreativnost“ mimo propisanih pravila. Treba izbjegavati skrupulozan pristup, ali i pretjerano eksperimentiranje.
U završnom dijelu, imajući zasigurno u vidu polemike nastale ograničenjem slavljenja „latinske mise“, Papa poziva: „Ostavimo po strani polemike da bismo zajedno poslušali što Duh govori Crkvi, čuvajmo zajedništvo, nastavljajmo se diviti ljepoti bogoslužja. Darovana nam je Pasha. Dopustimo da nas nosi Gospodinova želja da može blagovati s nama.“
Desiderio desideravi izvrstan je poticaj svim vjernicima da bolje upoznaju ljepotu i bogatstvo liturgije. Uz jasnoću te lijep i poticajan stil, što plijeni pažnju čitatelja, ipak ostavlja neka otvorena pitanja. Ako su zloupotrebe vezane uz stari misal dovele do uvođenja strogih ograničenja, hoće li Papa zauzeti čvršći stav prema drugim zloupotrebama i zastranjenjima u liturgiji? Te zloupotrebe u nekim mjesnim Crkvama idu toliko daleko da se cijela misa improvizira i pretvara u svojevrsnu predstavu, s ciljem da bude što zabavnija, da se ljudima što više dopadne. Drugo važno pitanje odnosi se na važnost liturgijske tradicije koja u sebi nije nešto kruto i nepromjenjivo, no nije ni nešto što se može izbrisati jednim potezom pera. Je li dobro da se dokida nešto što je vrijedilo stoljećima? Stari misal, iako ga određene skupine vjernika instrumentaliziraju, ipak nije pravi uzrok odbacivanja liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora. Uostalom liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora nakon koje je 1970. odobren Misal Pavla VI. (koji je sada na snazi) nije nikakav raskid s prošlošću, već razvoj i obnova nečega što se i prije razvijalo i obnavljalo. O tome je svojevremeno kardinal Ratzinger iznio vrlo upečatljivo zapažanje kako je za Crkvu vrlo štetno stvaranje jaza između „predsaborskog“ i „poslijesaborskog“, „kao da su posrijedi dvije Crkve i dvije liturgije, kao da je ono što je nekoć bilo najsvetije sada najgore i zabranjeno.“
