I.
Iz mojih je usta
Gromka r’jeka tekla:
Prohujala pusta,
Ništa nije rekla.
U svom toku bučnu
Do zadnjeg joj žala
Nije nikad znala
Za r’ječ malu, zvučnu;
R’ječ kratku ko dašak
Djetinji a vječnu
Kao nada, tečnu
Ko plodovi slave,
Mirisnu ko prašak
Od tamjana: – Ave!
II.
U visini breca
Glas srebrnih zvona;
Sred mog srca bona
Nešto slatko jeca.
I sav drhtim… Sjajna
Ko zora kad sviće,
Jedna žena bajna
Iz mog mraka niče;
I gleda me. – Ave
Soror alba!… Sini
Niz puste mi žale,
I dušu mi vini
U dvore ti plave,
O Vas spirituale!
III.
Ugledo sam dugu
U duši mi. – Sada
S mene teret pada
Boli, strava, groza.
I ja hoću tugu,
Ko rosu na listu,
I ko tvoja čistu,
Mater dolorosa!
Slomilo se krilo
Svemu što je bilo
Oholost i poza;
Dišu misli moje
Ko latice tvoje,
O mistica rosa!
Vladimir Nazor, JA VJERUJEM Poezija religioznog nadahnuća, Zagreb, 2014., str. 99. – 100.
Priredio: Nedjeljko Mihanović
