U malome selu Mulo, u Boki Kotorskoj, rođeno je dijete, kome na krštenju nadjenuše ime Gracija (milost), kao da htjedoše tim imenom označiti cijeli kasniji život ribara i mornara, redovnika i sveca.
Kao dijete siromašne ribarske obitelji prvu je mladost proživio na moru kao ribar i težak na škrtoj zemlji. Uskoro je postao mornar i na jednom od svojih putovanja po Jadranskom moru od svog rodnog mjesta do Venecije tražio je ne samo materijalnu dobit nego i duhovna dobra. Tako je jednom 1468. godine slušao nadahnutoga propovjednika Bl. Šimuna iz Camerina, augustinca, glasovitoga pučkoga misionara onoga doba. Riječ bl. Šimuna bila je kao sjeme zasijano u Gracijino srce, koje je uskoro donijelo plod. Gracija je, naime, odlučio napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.
Pokucao je na vrata samostana augustinaca i počeo živjeti kao samostanac u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Nakon 15 godina pokorničkog života iz Ortone dolazi u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo posljednje godine svoga života i sveto preminuo u 70. godini. Tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, a nakon kratkog vremena položeno je u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Nakon pada Napoleona pustinjaci sv. Augustina napustili su otočić sv. Kristofora i tijelo bl. Gracije darovali njegovu rodnom mjestu.
Izvor: Laudato
