Šušti meko cv’jeće rašeljkinih gronja.
Kuca malo srce pupova i klica.
Taknuta vjetrićem punim slatkih vonja
Brecaju sva zvonca bijelih đurđica.
Modrim okom bl’ješti ljubica i viri
Iz skromnoga grma.
Cjeli gaj se budi, šumori i miri
Kao smilj i trma.
….
Jasen, štono dugo suh i jalov dr’jemlje,
Bršljanom se vije, lišajima mladi.
Visoke se jele klanjaju do zemlje,
A bor zlatnim praškom do i goru kadi.
Skladan pjev se diže iz hiljadu gn’jezda,
Vrutaka i voda.
Ruku punih rose, sjemenja i zv’jezda
Bog po šumi hoda.
Vladimir Nazor, JA VJERUJEM Poezija religioznog nadahnuća, Zagreb, 2014., str. 74.
Priredio: Nedjeljko Mihanović
