“Tako se vrtimo u krugu neke salonske teologije koja postaje nekom vrstom intelektualne rabote za zadovoljenje karijerizama, i onih znanstvenih i onih crkvenih”, kaže don Anton Šuljić
Rujanska Kana donosi zanimljiv razgovor s don Antonom Šuljićem, svećenikom, teologom, književnikom, novinarom, likovnim i književnim kritičarom, kantautorom. U razgovoru s Tomislavom Kasićem dotaknuo se pitanja dijaloga, raskoraka teologije i prakse, odnosa vjere i kulture, demografije i stranih radnika, kritika i kontroverzi u Crkvi, kao i svojih novih knjiga izdanih upravo u Kršćanskoj sadašnjosti. Dio ovog vrijednog razgovora donosimo u nastavku, a u cijelosti ga čitajte u novom broju Kane.
Poštovani don Antone, obnašali ste mnoge službe, a sada ste u zasluženoj mirovini. Kako trenutačno izgleda Vaš život? Čime se najviše bavite otkako više nemate, takoreći, profesionalnih obveza?
Drago mi je da i u ovoj prigodi mogu biti na usluzi svojoj i našoj Kršćanskoj sadašnjosti, ma koliko se ne doživljavao važnim. Da, točno ste rekli, obnašao sam razne službe i okušavao se u raznim, uglavnom ipak intelektualnim i duhovnim djelatnostima, a sada sam umirovljenik. No ne mirujem. Kao što Vam je poznato, i dalje pišem, surađujem s HBK-om i na dispoziciji sam za pastoralni i svaki drugi posao za koji me Crkva treba, a nerijetko se odazovem nekim društvenim institucijama za kakav prilog iz područja likovnosti, otvaranje likovnih izložbi, gostovanje u medijima i sl. Dakle, vrijeme u mirovini otkako sam ga u siječnju 2020. počeo oblikovati nimalo mi nije dosadno. Štoviše, vraćam se temama koje sam tijekom godina, zbog obveza i prioriteta drugih vrsta, ostavljao za neka druga vremena. Ta su vremena, eto, došla. (…)
Nedavno su u izdanju KS-a izašle dvije Vaše knjige, Ni tamjan, ni dogmatika te Kroz odškrinuta vrata postmoderne. Recimo to da u prvoj knjizi na jednome mjestu okupljate svoje tekstove koji se uglavnom odnose na odnos vjere i javnosti te svojim recenzijama, ogledima i kritikama u toj javnosti progovarate o relevantnim društvenim i crkvenim temama, odnosu medija i Crkve i nizu drugih. Koji su bili Vaši dojmovi tijekom pripremanja ove knjige?
Knjigu sam pripremio i kao neki svoj mali dug u odnosu prema onome u što sam ulagao svoje intelektualne i duhovne resurse. Naime, držim da svaki čovjek u svome vremenu i svome konkretnom društvu, već prema stupnju obrazovanja i odgovornosti, treba davati svjedočanstvo o tome što vidi, kako procjenjuje, što smatra važnim, a što lažnim te, posebice ako je vjernik i još k tome svećenik, treba zauzimati stavove. Vrijeme bez zauzetih stavova je izgubljeno vrijeme, a obrazovanje koje ne vodi odgovornosti neka je vrsta sladostrasne oholosti ili sebičnosti. Darovi i sposobnosti darovani su nam ne radi nas, nego radi zajednice, da koriste. (…)
Gdje se nalazi najveći disconnect između teologije i prakse, teologije i svakidašnjice, teologije i suvremenog društva? Je li ona Ratzingerova slika klauna s početka Uvoda u kršćanstvo danas još aktualnija? Mi pokušavamo svijetu reći da mu treba Spasitelj i „da je uistinu već došao“, ali toliko puta uzalud, svijet ne vjeruje jer misli da je to dio predstave, da je to dio narativa koji kršćanstvo mora propagirati, kao što i svaka religija iznosi svoj nauk.
Mislim da se razlaz ili raskorak dogodio na polju semantike. Mi u teološkome govoru još nismo iznašli najbolji rječnik koji bi bio dovoljno životan i suvremen da bi zanimao šire krugove i širu suvremenu javnost. To je velika odgovornost teoloških škola u kojima se prevelik naglasak daje povijesti, a premalo se proučavaju suvremenost, posebice kultura, mediji i jezik mladih. U tom pogledu povijesno kasnimo. Naša dogmatika katkada postaje fosilizirana prikaza u kojoj suvremeni čovjek jedva nazire poruku, a kamoli pomoć i životnost. A premalo je hrabrih teologa koji, i uz rizik da budu neshvaćeni, probijaju granice i znaju zaviriti onkraj njih da bi vječno i sveto prerekli na čovjeku razumljiv i prihvatljiv način. Tako se vrtimo u krugu neke salonske teologije koja postaje nekom vrstom intelektualne rabote za zadovoljenje karijerizama, i onih znanstvenih i onih crkvenih. A ljudi to vide i stoje podalje…
U predgovoru knjige Kroz odškrinuta vrata postmoderne istaknuli ste da se kršćanska vjera mora moći reći – pa i doricati – jezikom kulture. Što možete reći o suodnosu vjere i kulture, koliko jedna drugoj daju, ili mogu dati, te na kojim Vam je primjerima to bilo najfascinantnije vidjeti?
Općenito mogu reći da smo mi svećenici i teolozi previše zabavljeni sobom, a premalo otvoreni za dijalog sa svijetom kulture. Ne stvaramo dovoljno prostora za taj dijalog, pa ni s druge strane ne postoji veliko zanimanje, čak ni očekivanje. Upravo to i žalosti. S obzirom na to da suvremeni čovjek od Crkve više ne očekuje da otvara prostore za suradnju, suodnos i dijalog, pa i kritičko odmjeravanje, Crkva se počela baviti sama sobom i nužno atrofira. U podužem eseju spomenute knjige, koji sam pisao za jedan specijalizirani švicarski časopis, bavim se nešto podrobnije odnosom Crkve i kulture u Hrvatskoj. Najmanji odmak dogodio se na području glazbe i likovnosti, dok su dramska umjetnost, film i književnost nekako skrenuli prema sekularizmu u kojemu se filozofija okreće u odbacivanje, izrugivanje i kriticizam. Da se razumijemo, u Crkvi su se u posljednjim desetljećima otkrili mnogi skandali i svijet umjetnosti na njih je reagirao vrlo snažno, pa i agresivno. Treba doista poniznosti da se čuje ta kritika, ali treba i mudrosti i poštenja da se baš na tim temeljima pokuša naći neka točka u kojoj bismo morali moći ostati dostojanstveni i skromni sugovornici onima koji ipak traže neku našu reakciju. Najlakše je pobjeći u lažnu sigurnost i zavaravati se obmanama kao da se ništa nije dogodilo. S druge strane, postoje potrebe mnogih umjetnika koji žele istinsko iskustvo i pogled vjere na ono čime se bave i kako se time bave. U posljednje vrijeme imao sam podosta likovnih i književnih kritika i ogleda i znam koliko umjetnicima znači kad netko s teološke ili duhovne strane „pročita“ njihov umjetnički govor.
Kako se nosite s kritikama i kontroverzama koje ponekad okružuju Crkvu? Što biste rekli onima koji su razočarani ili skeptični prema instituciji Crkve? Nekih se kontroverznih pitanja i tema dotičete i u knjizi Ni tamjan, ni dogmatika.
Za prihvaćanje kritika nužno je biti odrastao u vjeri, zapravo biti zreo čovjek i vjernik. Djetinjasto kršćanstvo i nije pravo kršćanstvo. Zato se ozbiljnost naše vjere, pa i Crkve, mjeri spremnošću na kritiku, ustrajavanjem u dijalogu koji ne mora biti ugodan. Znam to jer sam četiri godine vodio takve dijaloge s intelektualcima koji o Crkvi ne misle isto kao i ja. Jedan od tih razgovora objavio sam i u prije spomenutoj knjizi. No važnije od svega je to da smo nakon tih razgovora postajali i bliži kao ljudi, a mogu reći da sam se s jednim takvim sugovornikom i sprijateljio. Bez obzira na razlike u pogledu vjere i osobito Crkve, ni s kim ne razgovaram o vjeri, Bogu i vjerskim pitanjima kao s tim prijateljem. To mi se čini dobrim primjerom za ustrajavanje u dijalogu. Dijalog jest i može biti put evangelizacije.
Razgovor s don Antonom Šuljićem potražite u tiskanom izdanju Kršćanske obiteljske revije Kana.
Izvor: Kana/Bitno.net
