Prva enciklika pape Lava XIV. punog naziva Magnifica humanitas (Veličanstveno čovještvo), s podnaslovom Enciklika o očuvanju ljudske osobe u doba umjetne inteligencije objavljena je na blagdan Marije Majke Crkve, 25. svibnja 2026., a Papa ju je potpisao 15. svibnja na 135. obljetnicu objavljivanja enciklike „Rerum novarum“ pape Lava XIII.
“Sam naslov enciklike Magnifica humanitas (Veličanstveno čovještvo) naglašava da je riječ o socijalnoj enciklici. Često se može čuti kako je riječ o enciklici o umjetnoj inteligenciji, no, to nije precizna pa onda niti sasvim točna kvalifikacija papine enciklike. Želio bih to potcrtati. Naime, već sam naslov, a onda i podnaslov enciklike jasno ističu da je riječ o očuvanju ljudske osobe, njezina dostojanstva i njezina središnjega mjesta u stvorenome svijetu u vremenu umjetne inteligencije i robotike. Da Papa želi da enciklika bude shvaćena i primljena kao socijalna enciklika upućuje nas i činjenica da enciklika nosi nadnevak, ne slučajno, 15. svibnja iako je javnosti bila predstavljena nešto kasnije, a 15. svibnja je nadnevak prve socijalne enciklike pape Lava XIII. ‘Rerum novarum’ iz 1891. godine…” Ovim se riječima nazočnima obratio mons. dr. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit na predstavljanju hrvatskog prijevoda enciklike. Uz mons. Hranića prijevod su predstavili i pročelnik Centra HBK za promicanje socijalnog nauka Crkve mons. dr. sc. Stjepan Baloban te redovni profesor na Katedri za teologiju i Tehničkom fakultetu Hrvatskoga katoličkog sveučilišta vlč. Odilon Singbo.
Enciklika je objavljena na hrvatskom jeziku samo tridesetak dana nakon predstavljanja u Vatikanu kojemu je nazočio i sam papa Lav XIV. Između ostaloga Sveti Otac je tom prilikom kazao da Crkva želi s poniznošću i iskrenošću biti dio razgovora o umjetnoj inteligenciji i da, iako ne posjeduje tehničke odgovore niti želi zamijeniti one koji imaju stručnost, ipak donosi mudrost o čovjeku koja je našem vremenu očajnički potrebna. Sveti Otac je naglasio kako se, poput Lava XIII. osjeća pozvanim gledati na još jednu veliku preobrazbu u povijesti.
Na predstavljanju hrvatskog prijevoda enciklike mons. Baloban je naglasio da ju treba čitati i tumačiti u njezinoj cjelovitosti. Pri tome su prva dva poglavlja (poglavlja sa socijalnom tematikom) ključ po kojem treba tumačiti cijelu encikliku. Tako mons. Baloban naglašava da Sveti Otac o prednostima i opasnostima umjetne inteligencije ne govori uobičajenim rječnikom nego se služi socijalnim govorom Crkve.
Vlč. Singbo naglašava da je jedno od ključnih pitanja pitanje moralne neutralnosti tehnologije jer umjetna inteligencija nije moralno neutralna. Naime, svaki tehnički alat ovisi o svom dizajneru pa utjelovljuje njegove izbore, svjetonazor i prioritete. Zato se i Papa pita možemo li o umjetnoj inteligenciji govoriti kao o alatu ili u tom smislu treba naći neke nove izričaje.
Svakako treba istaknuti da je prva enciklika pape Lava XIV. izazvala zaista veliku pozornost kako naše, tako i svjetske javnosti.
Sadržajno se enciklika sastoji od uvoda, pet poglavlja i zaključka.
Uvodni dio
Uvod počinje riječima: “VELIČANSTVENO ČOVJEŠTVO koje je stvorio Bog danas se nalazi pred odlučujućim izborom: podići novu Babilonsku kulu ili izgraditi grad u kojemu Bog i čovječanstvo prebivaju zajedno. Svaki naraštaj prima u baštinu zadaću da oblikuje vlastito doba: da pridonese sazrijevanju povijesti kao mjesta u kojemu se čuva dostojanstvo svake osobe, promiče pravednost i omogućuje bratstvo. Ipak, svako doba nosi i rizik stvaranja nečovječnog i nepravednijeg svijeta…”. Dalje Papa navodi da mi kršćani kad god je čovječanstvo u opasnosti podižemo oči prema utjelovljenom Bogu znajući da “otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi” (GS 22). Papa spominje svog velikog predšasnika Leona XIII. koji je prije 135 godina objavio encikliku Rerum novarum, kojom je dao poticaj “promišljanju o društvu, gospodarstvu i politici, što danas nazivamo socijalnim naukom Crkve. A kada su neki prigovarali da Crkva ne bi trebala trošiti energiju na svjetovna pitanja, nego se usredotočiti na prenošenje poruke vječnoga života, odgovorio je trezveno i mudro rekavši da navještaj evanđelja ne može zanemariti konkretan život ljudi” (br. 3).
U broju 4 uvodnog dijela enciklike čitamo kako danas ne možemo samo ponavljati riječi Lava XIII. koji je u svoje vrijeme govorio o ‘novim stvarima’ (rerum novarum) “već moramo moliti Boga za mudrost kako bismo protumačili velike trendove svojega vremena, napose tehnološki napredak. Posljednjih je godina postalo sve očitije koliko brzo i duboko digitalizacija, umjetna inteligencija (UI) i robotika transformiraju naš svijet. Tehniku ne treba, samu po sebi, smatrati silom suprotstavljenom čovjeku. Naprotiv, ona je od početka dio naše povijesti kao ‘duboko ljudska danost, povezana s čovjekovom autonomijom i slobodom'”. Zato je na nama, stoji u broju 5 uvoda, da se jasno i odgovorno suočimo s izazovima svoga vremena. U tom smislu se spominju zakonodavni alati koji mogu očuvati pravednost, no to nije samo pitanje regulacije jer je veliko pitanje tko danas posjeduje moć i u kojem je smjeru upravlja, a na tom su području glavni često privatni i transnacionalni akteri, opremljeni resursima i sposobnošću djelovanja koji nadmašuju mnoge vlade pa tehnološku moć, zbog njezine privatne naravi, postaje još teže razlučiti i usmjeriti prema općem dobru.
U broju 6 uvodnog dijela enciklike nameću se neka važna pitanja. Naime, očito je da tehnološka moć može postati golema opasnost pa je “potrebno započeti proces zajedničkog razlučivanja kako bi se moglo prodrijeti u duhovne i kulturne korijene suvremenih transformacija. Ako se usredotočimo samo na nepredviđene okolnosti, riskiramo dopustiti da nam slijed hitnih zbivanja diktira smjer puta”, a takav pristup je površan, necjelovit, bez dubine i bez mudrog uvida u moguće posljedice pa je izuzetno opasan. Zato se i nameću pitanja prema kojem cilju idemo i koji smjer trebamo odabrati kao ljudska zajednica i kao narodi?
Odgovarajući na ova pitanja i razlučujući kako odgovorno živjeti u vremenu umjetne inteligencije u broju 7 Sveti Otac navodi dvije biblijske slike: gradnju Babilonske kule i obnovu jeruzalemskih zidina. Promišljajući o ove dvije biblijske slike Papa navodi da “prvotni izbor nije između ‘da’ ili ‘ne’ tehnologiji, nego između izgradnje Babilona ili obnove Jeruzalema; između moći koja želi gospodariti nebesima i naroda koji, u prisutnosti Božjoj, zajedno radi na obnovi zidina bratskoga suživota.” Zato izgradnja grada (društva) utemeljenog na općem dobru zahtijeva gradnju na stijeni odnosa s Bogom. Papa posebno naglašava opasnost da ljudska čežnja za puninom života bude zavedena iluzijom o tehnologiji koja obaćava da će nas osloboditi svake ljudske krhkosti i nesavršenosti. Polažu se nade u brza rješenja, u svojoj biti utopistička, koja ne mogu zacijeliti rane naroda pa s jedne strane imamo one koji teže iluziji neograničenog samopotvrđivanja, dok s druge strane mnogi ostaju lišeni osnovnih potreba zato “Crkva poniznim, ali odlučnim glasom podsjeća da se istinsko ostvarenje ne postiže uklanjanjem krhkosti, nego skladnim rastom ondje gdje se sloboda i odgovornost isprepleću s uzajamnom brigom i istinskom solidarnošću, gdje se napredak mjeri dostojanstvom svakoga pojedinca i dobrom narodâ” (br. 12).
U uvodnom dijelu enciklike Papa još naglašava da gradnja za opće dobro zahtijeva evanđeostki jezik (moramo se čuvati riječi koje ponižavaju i unose razdor, a birati jasnoću koja rasvjetljuje i iskrenost koja otvara putove) i da “u doba umjetne inteligencije, kada ljudskom dostojanstvu prijete novi oblici dehumanizacije, naša je hitna dužnost ostati duboko ljudskima, s ljubavlju čuvajući veličanstveno čovještvo koje nam je darovano i u svojoj punini objavljeno u Kristu, a čiji sjaj nijedan stroj nikada neće moći zamijeniti…” (br. 15).
Kako je enciklika prebogata mudrim promišljanjima i obilna sadržajem nemoguće ju je kvalitetno i temeljito predstaviti na ovako skromnom medijskom prostoru. Zato ću u tekstu koji slijedi tek navesti o čemu govore poglavlja enciklike te nekoliko zaključnih misli. Na svakome od nas ponaosob ostaje briga da pažljivo prebiremo po bogatsvu sadržaja i vrijednim po(r)ukama koje nam je Sveti Otac ponudio ovim dokumentom.
Pet poglavlja
Prvo poglavlje nosi naslov Dinamična misao vjerna evanđelju. poglavlje započinje brojem 17, gdje autor navodi da namjerava sažeto prikazati kako se socijalni nauk Crkve oblikovao u novijem papinskom učiteljstvu i na Drugom vatikanskom koncilu, kako bi rasvijetlio njegovu dinamičnu narav. U brojevima od 28. do 44. govori o razvoju socijalnog nauka od Lava XIII. do danas. U broju 45 Papa navodi da nakon ovoga dijela želi usmjeriti pozornost prema temeljima i načelima socijalnog nauka.
Drugo poglavlje nosi naslov Temelji i načela socijalnog nauka Crkve. “Socijalni nauk Crkve živa je stvarnost, u dijalogu s poviješću, kulturama i znanostima, dok istodobno čuva srž neprolazne istine” piše u broju 46. Papa zatim govori o “temeljima i načelima socijalnog nauka Crkve koji će nam pomoći protumačiti ‘nove stvari’ našega vremena, u svjetlu temeljnoga dostojanstva čovjeka”. Tri temelja socijalnog nauka su Ljudsko biće: slika Trojedinoga Boga, jednako dostojanstvo svih ljudskih bića i uzvišena vrijednost ljudskih prava. Nakon govora o temeljima Papa prelazi na načela socijalnog nauka. Njih je pet, a ona su: načelo općeg dobra, načelo opće namjene dobara, načelo supsidijarnosti, načelo solidarnosti i načelo socijalne pravednosti. O svim temeljima i načelima socijanog nauka Crkve Papa progovara studiozno, a to se proteže sve do broja 81. Drugo poglavlje završava brojem 89. Kroz nekoliko završnih brojeva ovoga poglavlja Sveti Otac govori o važnosti cjelovitog ljudskog razvoja i o socijalnom nauku koji je ispit (savjesti) za Crkvu.
Treće poglavlje naslovljeno je Tehnologija i dominacija, a u podnaslovu stoji: Veličina čovještva u svjetlu obećanja umjetne inteligencije.
Treće poglavlje započinje brojem 90 gdje čitamo: “Podsjetivši na načela koja rasvjetljuju socijalni nauk, želio bih sada usmjeriti pogled na određene izazove koji izbliza oblikuju naš način života u ovome vremenu. Biblijska slika koja prati ove stranice jest slika gradnje: s jedne strane, tu je Babilonska kula gdje zajedničkim radom upravlja projekt nadmoći koji na kraju raščovječuje (usp. Post 11,1-9); s druge strane, tu su ruševine Jeruzalema koji se pod Nehemijinim vodstvom ponovno gradi dio po dio kao djelo zajedničke odgovornosti (usp. Neh 2 – 6). Pozvani smo preispitati se o velikom gradilištu svojega doba: što gradimo?”. Papa dalje govori o tehnokratskoj paradigmi i digitalnoj moći (do broja 96), zatim o umjetnoj inteligenciji, pa u broju 97 navodi: ” Nije mi namjera ponuditi ovdje cjelovitu obradu umjetne inteligencije, niti iznova prolaziti kroz već ionako golemu literaturu, jer već postoje mjerodavni doprinosi, uključujući i one unutar crkvenog okruženja. Ograničit ću se na to da istaknem nekoliko osnovnih elemenata za moralno i društveno razlučivanje koje čuva prvenstvo ljudske osobe, kako bismo osigurali da ljudska inteligencija, sa svojom savješću i slobodom, uvijek bude ta koja vodi tehničke inovacije i odgovorno određuje njihovu uporabu i granice”.
Papa dalje govori o umjetnoj inteligenciji kao o dragocjenoj pomoći koja, međutim, zahtijeva budnost, o odgovornosti, transparentnosti i upravljanju umjetnom inteligencijom da bi na kraju ovoga poglavlja skrenuo pozornost na određene struje koje napredak tumače kao nadilaženje ljudskoga, a čije agende možemo obuhvatiti nazivima transhumanizam i posthumanizam. Poglavlje privodi kraju razmišljanjem o istinskom ‘više od ljudskog’ što ne pripada samo jeziku trans/posthumanističkih tehnoloških obećanja jer kršćanska tradicija stoljećima tvrdi da ljudsko biće nije zatvoreno u granice vlastite naravi, nego je pozvano nadići samo sebe kako bi se ispunilo u ljubavi. Ova preobrazba u ‘više od ljudskog’ djelo je Duha Svetoga. Papa zaključuje treće poglavlje Augustinovim promišljanjem o dva grada i dvije ljubavi: “S jedne strane, ljubav prema Bogu i bližnjemu, a s druge, ljubav isključivo prema samome sebi. Dvije su ljubavi stvorile dva grada: zemaljski grad, ljubav prema sebi, sve do prezira Boga, i nebeski grad, ljubav prema Bogu, sve do prezira sebe. Kao i u cijeloj ljudskoj povijesti, i danas se ove dvije ljubavi bore za prevlast u našem srcu. Doba umjetne inteligencije ne izmiče tome pravilu: izgradnja Babilona ili Jeruzalema počinje u svakome od nas”, zaključuje papa Lav XIV. treće poglavlje svoje prve enciklike.
Četvrto poglavlje započinje brojem 131, a nosi naslov Očuvanje čovještva u vremenu preobrazbe. Podnaslov ovoga poglavlja glasi: Istina, rad, sloboda. Ovdje Papa od 131. do 181. broja progovara o Istini kao općem dobru, dostojanstvu rada u digitalnoj tranziciji, zaštiti slobode od ovisnosti i komercijalizacije te o zajedničkoj odgovornosti o navedenim područjima, koja traži da tim stvarnostima i procesima upravljamo dalekovidno jer samo tako “inovacija može uistinu postati cjelovit ljudski razvoj, a ne čimbenik isključenosti i gospodarenja; i samo se tako obećanje napretka može prepoznati kao istinito jer se mjeri nepovredivim dostojanstvom svakoga muškarca i svake žene” (br. 181).
Peto poglavlje (od broja 182 do broja 228) nosi naslov Kultura moći i civilizacija ljubavi. U broju 186 čitamo o civilizaciji ljubavi u digitalnom dobu: “Kad je sveti Pavao VI. uveo pojam ‘civilizacija ljubavi’, svijet je bio usred Hladnog rata, utrke u naoružanju i duboke ekonomske nejednakosti. U takvom je ozračju Crkva ponudila alternativan put ideološkoj suprotstavljenosti sustava, zamišljajući društveni poredak u kojemu se isprepleću pravednost i ljubav, dok ljubav postaje temeljno načelo uređenja gospodarskoga, političkog i kulturnog života. Danas moramo snažno obnoviti tu viziju… Danas, u jeku digitalnoga preokreta, to se zapažanje još više čini presudnim. Digitalne mreže, globalizirano gospodarstvo i razvoj umjetne inteligencije, stvaraju sve tješnje veze povezujući u stvarnom vremenu odluke donesene na jednome mjestu, koje utječu na zbivanja drugdje. Stoga su i danas aktualne riječi Drugoga vatikanskog koncila o sve većoj uzajamnosti naroda: opće dobro poprima sve univerzalniju dimenziju, s pravima i dužnostima koje obvezuju cijelu ljudsku obitelj. Projekt civilizacije ljubavi ovdje dobiva presudnu zadaću: preobraziti tu doživljenu uzajamnost u željenu i svjesno odabranu solidarnost. To je kriterij kojim valja usmjeravati tehnološke procese; nije dovoljno da nam umjetna inteligencija pomogne u većoj učinkovitosti ili povezanosti, ona mora služiti izgradnji te univerzalne ljudske obitelji sa zajedničkim pravima i dužnostima, u kojoj digitalna blizina postaje stvarna prigoda za susret i uzajamnu brigu” (br. 186 i 187).
Papa se u ovom poglavlju kasnije dotiče različitih tema kritizirajući kulturu moći, a potičući na izgradnju civilizacije ljubavi. Peto poglavlje završava brojem 228 koji nosi podnaslov Moliti i nadati se i u kojem čitamo da zalaganje u izgradnji civilizacije ljubavi crpi snagu upravo iz molitve. Sveti Otac posebno naglašava važnost mira potcrtavajući činjenicu da za nas mir ponajprije dolazi od Boga koji nas bezuvjetno ljubi. Mir je Božji dar, to je mir uskrsloga Krista, mir ponizan i ustrajan.
Zaključak
Zaključni dio enciklike (od 229. do 245. broja) Papa započinje riječima sv. Pavla iz 3. poglavlja 1 Kor da svatko treba paziti kako naziđuje. Kroz encikliku smo promišljali o svijetu koji gradimo, pitajući se što znači očuvati ljudsku osobu u doba umjetne inteligencije, navodi dalje Sveti Otac želeći povjeriti plan kršćanskoga života kako bismo u svjetlu evanđelja živjeli u ovom vremenu povijesnih promjena. Ispred broja 230 stoji podnaslov I Riječ je tijelom postala pod kojim Papa razmišlja o današnjem brzom i turbulentnom vremenu prožetom manevrima kojima se teži osvajanju tržišta i interesnih područja, često zaodjevenih umirujućom retorikom i zavodljivim ideološkim konstrukcijama, ali u kojem ljudsko srce ipak “osjeća potrebu otkriti drukčiji, mudar i blagonaklon naum, sličan onomu koji Marija razmatra u hvalospjevu Magnificat, kada proglašava da se dobrota Božja proteže od koljena do koljena nad onima što se njega boje. Taj se naum milosrđa nastavlja odvijati kroz povijest i danas, usred najbržih i najnemirnijih mijena koje donose algoritmi i globalne mreže, te postaje kompas za evanđeoski život u digitalno doba”.
Slijedi promišljanje o središnjem otajstvu utjelovljenja Riječi koja se nastanila među ljudima u siromašnom i ranjivom tijelu koje nas podsjeća na toliku našu braću i sestre lišene svojega dostojanstva. Utjelovljenje otvara drugačiji put od transhumanističkih i posthumanističkih struja: “Dok stare i nove ideologije tjeraju čovjeka na tehničko nadilaženje granica i na uzdizanje iznad drugih radi uspostave dominacije, otajstvo Sina Božjega koji ulazi u naše ljudsko stanje govori o posve suprotnom kretanju: živi Bog silazi u našu povijest kako bi nas oslobodio svakog ropstva, naše slabosti uzima na se, i pretvara je u mjesto spasenja” (br. 232). Zato Sveti Otac poziva nas vjernike da se zagledamo u veličnstveno čovještvo u licu Sina jer “u Kristu razumijemo da je čovjek pozvan biti suradnikom u djelu stvaranja, a ne samo rezigniranim promatračem tehnoloških procesa koji mu ograničavaju slobodu i odgovornost” (br. 233). Pod podnaslovom Jedno tijelo u Kristu Papa govori o euharistijskoj duhovnosti crkvenog jedinstva u ljubavi koja nam je prijeko potrebna. Bog nam daruje samoga sebe, a taj dar ostaje djelatan i prisutan u Euharistiji. Na kraju ovoga puta jasnije se ocrtava projekt civilizacije ljubavi, kaže Sveti Otac te nas poziva da ostanemo vjerni istini, da ulažemo u odgoj i obrazovanje, da njegujemo naše odnose te da ljubimo pravednost i mir.
Na kraju enciklike, u brojevima 243, 244 i 245 Papa progovara o Mariji: “Marijin hvalospjev prati naš trud. Pred Elizabetom koja joj naviješta da je postala Majka Gospodina, Marija klicanjem izriče himan hvale i radosti: njezina duša veliča Gospodina i klikće duh njezin u Bogu, njezinu Spasitelju, jer je On za svoj naum spasenja odabrao mladu, siromašnu i poniznu djevojku. Marija vidi cijelu povijest očima tog otkrića. Ništa se oko nje nije promijenilo: društveno-političke prilike njezina vremena ostaju iste, Rimljani i dalje vladaju njezinom zemljom, a njezin je narod podijeljen i ponižen. Pa ipak, sve se promijenilo u njoj, a to joj omogućuje da vidi nevidljivo” (br. 243). Marija nas ne uči samo vidjeti nevidljivo Božje djelo, nego usmjerava naš pogled na bolne i lomne točke čovječanstva, uči nas da vidimo opreku između moćnih i nemoćnih, bogatih i siromašnih, zdravih i bolesnih… i da te situacije gledamo odozdo, iz perspektive obespravljenih i poniženih. U zadnjem 245. broju enciklike Sveti Otac nas poziva da istom onom vjerom koju je imala Marija i mi postanemo graditelji nade u svijetu “dijeleći ono što jesmo i što imamo, kako bi među nama rasla Isusova prisutnost i poprimilo oblik njegovo Kraljevstvo”. U takvoj vjeri prožetoj poniznošću i ovo vrijeme označeno umjetnom inteligencijom može postati prijelaz u kojem i u našem životu i svijetu po Duhu Svetomu može sazrijeti civilizacija ljubavi. Tu čežnju Papa povjerava Majci Kristovoj.
Nikola Milanović, dipl. theol.
