Fra Željko Barbarić, čuvar Kristova groba, književnik, suradnik časopisa Veritas, koji se nada i moli da će ostaviti trag kao dobar čovjek, upoznaje nas s trenutnom situacijom u Svetoj Zemlji te otkriva slavi li se Božić ondje na drugačiji način. Donosimo Razgovor Branimira Gubića s fra Željkom Barbarićem za novi broj Veritasa.
Fra Željko Barbarić suradnik je časopisa Veritas već pet godina. Suradnja je započela dok je još bio na službi u New Yorku, a pozvao ga je fra Vladimir Vidović.
„Prihvatio sam taj poziv jer sam bio malo željan promjene. U tom razdoblju prestao sam pisati za Bitno.net te mi se učinilo dobrim početi pisati za jedan ovakav list. Drago mi je što sam taj poziv prihvatio u nadi da moji tekstovi donesu nešto lijepo i poticajno svima onima koji zastanu na ‘mojim’ stranicama. Ovakav oblik suradnje i mene čini budnim jer su mi ponekad potrebni rokovi koji drže budnom moju kreativnost”, priznaje.
Fra Željko Barbarić u dodiru je s Petim evanđeljem – zemljom u kojoj je živio Isus Krist – u kojoj kao franjevac služi već treću godinu i koja neizbježno ostavlja trag na svakog čovjeka pa tako i na njega. ,,Svaki dan iznova susretati Boga ne samo u stijenama, nego u živom kamenju, u svojem bližnjemu, u braći franjevcima iz cijeloga svijeta, u hodočasnicima koji pristižu sa svih strana, u ljudima koji žive u Jeruzalemu i u Svetoj Zemlji jedan je neprestani poziv i izazov. Ponekad je lakše moliti se Bogu i ljubiti Boga kojega ne vidimo, nego ljubiti braću koju vidimo. To je baš dobra škola. Lijepo je živjeti u Svetoj Zemlji i sjediti do Učiteljevih nogu i učiti”, svjedoči fra Željko koji ističe da je ostalo još puno neobrađenog gradiva te dodaje da smo „mi ljudi tvrdoglava bića”.
Mira u Jeruzalemu nema… Je li utjeha prazan Kristov grob?
Govoreći o (ne)miru u Svetoj Zemlji istaknuo je da nitko ne može biti siguran da će se sutra probuditi jer ne vode se ratovi samo ondje. Kaže kako ne znamo ni dana, ni časa te da je život nepredvidiv, a to je, ističe, pokazao i ovaj posljednji rat. „Taman kad smo se othrvali zabranama i zatvaranjima koje je donijela pandemija, ušli smo u novi rat. Zatim je opet sve stalo. Svi zurimo u mobitele i ekrane pokušavajući shvatiti što se to događa u našem susjedstvu, zašto nitko ne reagira i zašto nitko ne zaustavi ovaj rat”, kazao je te dodao kako Kristov prazan grob na neki način može biti i utjeha. „Koliko sam samo puta ušao i poljubio grobnu ploču, koliko puta zahvalio na toj praznini, na činjenici da u grobu nema više ničega, a to ništa, meni je sve. Prisutna je ona posljednja nada koja unatoč svemu pruža ruku koja me izvlači iz očaja, depresije, tame i beskrajne tuge zbog svega onoga što se događa”, priznaje nam naš sugovornik.
Na pitanje je li utopija vjerovati da Sveta Zemlja može ikada biti zemlja mira, podsjetio je da se u Starom zavjetu možemo uvjeriti da povijest sukoba ide jako daleko u prošlost. Ustvrdio je da ljudi različito poimaju mir: „Krist reče da nam On daje mir, ali ne onaj mir koji daje svijet. U Svetoj Zemlji možemo vidjeti dosta naoružanih ljudi po ulicama. Oni su mogu reći jamci mira. Moguć je i mir, ali uvjeti i sudionici toga mira imaju jako puno poteškoća na tom putu. I u razumijevanju mira, u uvjetima mira, u razlozima za mir, u uživanju mira, u stvaranju mira.”
Naglasio je da svatko pridonosi miru na svoj način, ali da ipak treba biti svjestan da mi – obični ljudi – ipak nismo veliki igrači. „Ja nisam veliki igrač. Vjerojatno ni velika većina naših čitatelja. Ponekad se izgubimo u igrama velikih moćnika i zakulisnih igara, političkih previranja u kojima stradaju uglavnom oni najmanji i najnezaštićeniji, no, u svakom vremenu i u svakoj situaciji mi možemo učiniti samo ono što možemo; uputiti lijepu riječ, a možda još važnije saslušati nekoga i biti s nekim. Jednostavna prisutnost je ponekad bolja propovijed od dugih ,,govorancija”. Kao ljudi vjere držimo da Netko ipak nadilazi ove naše prizemne igre i igrice. Ima tamo gore Netko tko vidi ovo sve, kako kaže jedna pjesma. Kao ljudi vjere, podižemo oči prema nebu, a onda ih ipak spuštamo prema zemlji i molimo da Bog, koji sve vidi, u kojemu je naš i početak i svršetak, pogleda ovamo i pomogne nam svima da vidimo bolje i prepoznamo Njegovo lice u bližnjemu, osobito u onomu koji trpi i pati”, kaže fra Željko.
O načinu života kršćana u Svetoj Zemlji, istaknuo je kako ponekad pretjeran doticaj sa svetim učini čovjeka neosjetljivim za sveto. Dodao je i da su kršćani u Svetoj Zemlji manjina. „Drže se zajedno već stoljećima i žive u okolnostima koje bi otjerale valjda svakoga drugoga osim njih. Drži ih vjera i ljubav prema ovom komadiću svijeta. Naravno da je i ovaj rat donio novu dozu neizvjesnosti i strepnje oko vlastite budućnosti. Prošlost je teška i krvava. Sadašnjost je teška i opora. Budućnost, to nitko ne zna. Živimo dan po dan s vjerom da je Bog s nama”, svjedoči fra Željko te navodi riječi jednog sugovornika na jeruzalemskoj ulici kojemu je rekao da moli i nada se najboljem: „Najbolje je već tu, ako je Bog s nama”.
Ljubav prema pisanoj riječi
Fra Željko Barbarić je književnik, suradnik časopisa Veritas, urednik Facebook stranice Pretežno Vedro. Pokušava nešto zapisati s vremena na vrijeme, iako ponekad ni sam ne zna zašto piše. Svjedoči da sam ne može procijeniti koliko to sve dopire do ljudi, što ostaje kod onih koji čitaju. Tek ponekad dobije povratnu informaciju i iznenadi se što su sve zamijetili ljudi koji su čitali nešto njegovo. „Svojim pisanjem trudim se ne trovati, ne polarizirati, ne biti zlonamjeran niti imati neke skrivene namjere u onom što pišem. Puno je toga tamnoga i mračnoga na svijetu. Tražim ono nešto dobro jer mi je oko možda i pretjerano sklono zamijetiti ono loše. I radost mi je kad zamijetim nešto dobro, neki lijep događaj, neku sitnicu koju vrijedi zapisati baš zato da je otrgnem zaboravu”, rekao je fra Željko te priznao da je zaboravljiv i ako nešto ne zapiše vrlo brzo ne zna da se dogodilo.
Fra Željko je, slobodno možemo reći, multitalentiran fratar koji puno piše. Naime, u rujnu je iz tiska izišla njegova nova knjiga pod naslovom Intenzivna njega. Zapisi jednog duhovnika. Plodove svojih talenata ovaj fratar ne ubire za sebe, nego ih dijeli s drugima te pomaže financijski najpotrebitijima. Zašto? Sam kaže: „Pa ja sam fratar!”
Ono što je zapisao, ono što je u knjigama i tekstovima, sve je to ostavilo trag na njemu pa onda on taj trag ostavlja i za druge, za nebo, za zemlju. „Moram nekome to nešto ispričati. Puno je ljudi koji nemaju nikome ispričati svoju priču, olakšati dušu, a samo čitanje tuđih priča može biti ljekovito. Pa kaže čovjek: ‘Vidi! Nisam sam! Ovo sam i ja doživio. I ja sam se napatio. I ja sam ovako to nekako mislio, samo se nisam znao izraziti’. Zato su dobre grupne terapije. Ljudi čuju i što drugi proživljavaju. Ohrabre se ispričati svoju priču”, svjedoči naš sugovornik.
Veliko svjedočanstvo svega navedenog je i njegova stranica na Facebooku pod nazivom Pretežno Vedro. Kako je došlo do ove ideje?
„Pišem već dosta dugo. Još od srednje škole pišem i objavljujem tekstove preko raznih tiskanih i internetskih medija. To je sada već preko dvadeset godina ‘radnog’ iskustva. Stranicu sam pokrenuo jer sam pisao neke druge i drugačije tekstove koji nisu bili za objavljivanje u tiskanom obliku ili pak nisu bili materijal za moje internetske kolumne. Taj prostor je poput moga bloga gdje nemam ni urednika ni cenzure. Objavim ponekad neku molitvu, pjesmu, tekst koji poželim napisati u formi u kojoj mi odgovara u tom trenutku. I onda opet – otmem zaboravu taj neki trenutak, tu neku osobu, taj neki događaj, taj neki izlazak sunca. I poklonim to i drugima. Zašto taj naziv? Bila je ona pjesma Ante Casha o Vakuli. Naslov moje prve knjige je također Pretežno vedro. Poslao sam knjige i Anti i Vakuli i bilo im je drago”, ispričao je fra Željko kako je išlo od ideje do realizacije. Sad znamo i da sluša Casha i prati Vakuline prognoze!
Komunikacija s Bogom je i susret s Bogom, a molitva za mir je molitva pouzdanja da je sve u Božjoj ruci
Fra Željko ističe kako se za sv. Franju govori da je on čovjek koji je postao molitva, a po molitvi ulazimo u komunikaciju s Bogom, ali i ulazimo u susret s Bogom. „To je možda najbolji pokazatelj dobre molitve: Vidi li se na osobi koja moli da je upravo susrela Boga? Jednostavan primjer za to je ‘običan’ izlazak iz crkve nakon svete mise. Često je to u žurbi koja nerijetko završi u gužvi i nervoznom izlasku s parkirališta te još nervoznijem povratku u obiteljski dom, a upravo smo se susreli s Bogom… Molitva za mir kao i molitva za bilo što drugo jest, zapravo, jedna ljudska težnja, ponekad i zahtjev da Bog ispuni naše zamisli. Molitva predanja je izraz da je sve, ali baš sve, u Božjoj ruci. I to je izvor mira. Kako drugačije razumjeti one ljude koji neizmjerno trpe u svojim bolestima, ili nepravedno zatvoreni i osuđeni, ili progonjeni, ili gladni i žedni, ili u potpunoj neimaštini, a potpuno su mirni jer kažu da su u Božjoj ruci”, opisuje naš sugovornik.
Kristov ponovni dolazak – posljednja vremena
„Svećenik za vrijeme svete mise govori barem četiri puta: ‘Gospodin s vama’. Zar On nije već tu? Možda možemo pokušati otvoriti malo bolje oči jer ne vidimo ili ne gledamo dobro, ne osluškujemo dovoljno, ne pazimo dovoljno, nismo dovoljno pozorni. Ne znamo kada će biti drugi Kristov dolazak govorimo li o posljednjim vremenima. Zar nije važno uvijek nekako misliti na to i biti spreman? Neki kršćani iz vremena prvih stoljeća ili čak prvih dana nakon Kristove smrti i uskrsnuća, bijahu uvjereni da će to biti tih dana, samo što nije… Vrijeme prolazi, stoljeća prolaze, a mi smo još uvijek tu. Kad god dođu teška vremena, novi ratovi, nove nevolje, počinjemo pričati o posljednjim vremenima. Možda je bolje pričati o tome kako je vremena malo, a kako se ja kao kršćanin, Kristov učenik, mogu dobro istrošiti i potrošiti za svojega Učitelja prije nego me posjeti sestrica Smrt”, istaknuo je fra Željko te podsjetio da smo pozvani biti svjedoci sada i ovdje.
Svetkovina Božića – kako Božić proslaviti ove godine?
Naš sugovornik podsjetio je na humanitarnu akciju u njegovu rodnom Širokom Brijegu koja se organizira u predbožićno vrijeme: „Što ti možeš učiniti za Božić?” „Ljudi se sastanu, organiziraju druženje uz hranu, piće, glazbu i prihod od svega toga daruju za ljude u potrebi. Poticaj je ovo i svima onima koji ne znaju ili se pitaju mogu li i oni nešto napraviti. Svi možemo nešto napraviti. Pitanje je: Hoću li? Učini nešto. Učini barem najsitnije dobro djelo. Mnogo nas je u Hrvatskoj i inozemstvu. To je nekoliko milijuna dobrih djela ako se svi uključimo”, potaknuo je naš sugovornik.
Ovaj čuvar Kristova groba priznaje da ne zna kako se slavi Božić u Svetoj Zemlji izvan Svetog groba jer su njegove prve godine obilježene Božićem u Svetom grobu. „Svi ostali su manje-više u Betlehemu tih dana, a moja zajednica u Svetom grobu bude zatvorena, mogu reći zaključana u crkvi bez vjernika. Naš molitveni program je bogat i obilan misnim slavljima i noćnim molitvama. Događa se to tiho i dostojanstveno, u pjesmi, zajedništvu, u praznom grobu. Naš samostan se nalazi uz baziliku i u njemu se događa i onaj drugi dio slavlja – raspirivanje bratstva uz zajedničke objede, čestitanje, radost i zahvalnost. Nastojimo otići do Betlehema prije ili poslije Božića i to je opet posebno slavlje – slaviti Božić na mjestu gdje se Božić dogodio!”, rekao je fra Željko istaknuvši kako je u Betlehemu ionako Božić svaki dan u godini, kao što je u Svetom grobu Uskrs baš svaki dan. Dodao je kako se i tamo gdje se nalazi također okite božićna drvca i domovi dobiju onaj poznati božićni svjetlucavi sjaj.
I naši domovi u Hrvatskoj, kao i svake godine, imat će dobro poznati sjaj kao i diljem svijeta pa i u Svetoj Zemlji. Ta vanjština koju želimo naglasiti vidljiva je svima, a naša nutrina ostaje poznata samo Bogu. Hoćemo li je kroz došašće pripremiti dostojno za Kristov ulazak u naše srce i dušu? Možda se ove godine, ako dosad već nismo, možemo otvoriti za drugoga koji je u potrebi, za one nevidljive u našem društvu, u našem susjedstvu. Dobro protrljajmo oči kako Novorođeni ne bi i ovoga Božića prošao pokraj nas zbog naše sljepoće i neosjetljivosti pa nam Božić dođe i prođe – brzo, hladno i prazno. Nastojmo živjeti dan po dan, svjesni Božje prisutnosti, blizine i ljubavi.
Izvor: IKA
