Moglo bi se reći da je vjera bila moderna u prošlim stoljećima, ali nikako nije moderna u 21.st. Postavlja se pitanje zašto se ljudi toliko ograničavaju na moderno i poistovjećuju moderno s nečim izuzetno dobrim i poželjnim te zašto se uopće trude uklopiti u moderno kao takvo?
Ono što je moderno kao da je automatski fantastično. Moderno se uopće ne stavlja pod nikakav upitnik. Ako je moderno čovjek 21. st. smatra da je to uvijek dobro te je izgubio sposobnost kritičkog razmišljanja jer se pokušava stopiti s masovnim svjetskim mišljenjem koje se sastoji od uklapanja u agilnost uobraženih krugova. Nije li sramota vjeru stavljati u okvire modernog? Nije li vjera kao takva iznad modernog, aktualnog kao i iznad tradicionalnog, drevnog i sl.? Čovjek vjeru ne može namjestiti jer iz odnosa kojeg čovjek ima prema Bogu proizlazi njegov način ophođenja prema drugom čovjeku. Ako čovjek prema Bogu ima površan odnos rezerviran za nedjelju, blagdane, sprovode i sl. onda mu i odnos prema čovjeku neće biti na nekoj razini. Ako čovjek ne poštuje Boga na pravi način ne može poštovati ni njegovo stvorenje na pravi način. Ako čovjek Boga nema kao izvor – /stup života ne može imati prevelike sućuti ni za ljude. Onda će vrlo lako početi namještati kontakte sa ljudima koji mu odgovaraju za vlastitu korist, a ne da istinski s njima žele prijateljevati. Kako je to daleko od Isusa Krista, poštovani čitatelju. No, kad se sagleda situacija u svijetu gdje nažalost ima vrlo malo onih koji posvećuju vrijeme čitanju Biblije, duhovnog štiva, molitvi, kontemplaciji, a posebice adoraciji onda se zapravo ni ne možemo ništa posebno čuditi jer je ionako jasno da je čovjek ovog stoljeća izabrao svoj moderan put propasti i trulež modernih krugova koji mu daje prividnu sigurnost ispravnog života. Nemamo vremena za Boga, ali imamo za različite sitnice koje smo zamislili da ih moramo napraviti. Moramo postati svjesni da će svaki koji se trudi upoznati Boga Isusa Krista naći i vremena za njega. Nije nemoguće spoznati ga, da je to nemoguće Isus Krist nam ne bi rekao „Ja i Otac jedno smo.“ (Iv 10, 30) Poštovani čitatelju, u Isusu Kristu je odgovor na sve tvoje pokušaje da se uklopiš u nečije okvire razmišljanja samo zato što su moderni. Isus Krist je isti jučer, danas i sutra, Isus Krist svojim je utjelovljenjem davno nadišao moderno, ali i tradicionalno, Isus Krist ne traži nikakvu potvrdu ljudi, On ima svoju potvrdu u Ocu. Suvremeni kršćanin bi se trebao ugledati na Isusa i uzeti njega kao jedino relevantno mjerilo načina života. „Vi ste sol zemlje, ako li sol obljutavi čime će se ona osoliti?“ (Mt 5, 13) Kome mi možemo biti primjer? U životu susrećemo ljude različitih svjetonazora, jesmo li svjesni da će netko od nas možda po prvi put čuti za Isusa Krista? Kakav ćemo mu primjer dati? Hoćemo li Isusov život prikazati kao neku bajku u moru drugih napisanih bajki ili ćemo pokušati približiti Isusa Krista kao živo prisutnu osobu Bogočovjeka u 21.st? Naš Bog je uvijek aktualan, kad bi to shvatili tako više se ne bi razbacivali terminima moderno/tradicionalno, tada više ne bi trpali Boga Isusa Krista u tako prolazne ljudske zamisli ograničene s vremenom, tada bi postali svjesni da je Bog jedini i istinski Gospodar svega pa i najmanje čestice o kojoj gotovo nikad ni ne razmišljamo. Vrijeme? Pa što je vrijeme za našeg Boga pa On ga je stvorio i kao takvo nikad ni nije trebalo postojati. Molimo Isusa Krista da na pošalje svoga Duha Svetoga kako bi mogli razabrati što je za nas jedino u životu bitno, molimo ga da svoju ljestvicu vrijednosti preokrenemo i stavimo Isusa Krista u središte svog života. „Posljednji neprijatelj koji treba uništiti je smrt.“ (1 Kor 15,26) Jesmo li svjesni da je Isus Krist nas učinio sposobnima da nadiđemo ovozemaljsku stvarnost? Zahvaljujući Isusu Kristu imamo priliku živjeti slobodni od zemaljske stvarnosti iako se u njoj samo trenutačno nalazimo. Na kraju vremena smrt će biti uništena u potpunosti. Isus je svojim uskrsnućem nagovijestio taj događaj. „I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.” (Otk 21,4)
Sandra Čukelj, mag.relig.
Fotografija: Ivana Grabić
