U četvrtom poglavlju Markova evanđelja čitamo o Isusovim prispodobama. Prva među njima je prispodoba o sijaču. Isus je najprije iznosi mnoštvu slušatelja, a zatim je nasamo tumači svojim učenicima. Markovi čitatelji tako imaju priliku čuti i jedno i drugo.
Ako nas evanđeoski tekst ne dotakne i ako se u njemu ne prepoznamo, on ostaje bez ploda. Prispodoba o sijaču pred nama stoji kao meditacija i trajan poticaj na unutarnje preispitivanje. Ptice, kamenito tlo i trnje svakodnevno nas podsjećaju na potrebu za budnošću i duhovnom pažnjom.
