“Nisam prihvatio tu ponudu, već sam odlučio postati svećenik. Jednostavno više nisam osjećao nikakvo zadovoljstvo u svom poslu. Najprije sam počeo volontirati. U kući ‘Tabor’ proveo sam pet godina pomažući, volontirajući te dovodeći ljude na duhovne obnove, što je sve vodilo prema svećeništvu…”
Svećenik Ilija Kelić, koji djeluje kao župnik nekoliko župa Banjolučke biskupije (Sveti Franjo Asiški Mahovljani, Sveti Ivan Krstitelj Bosanski Aleksandrovac i Sveti Josip u Novoj Topoli), predvodio je misno slavlje u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu u srijedu 28. kolovoza 2024. godine. Tom prilikom iznio je svoje zanimljivo životno svjedočanstvo koje prenosimo u cijelosti.
“Rođen sam u Banjolučkoj biskupiji u Livnu. Tamo sam živio do odlaska na studij u Zagreb. Odrastao sam sa šestero braće i sestara: Jakov, Zvonimir, Tomislav, Josip, Silvana i Božana. Ja sam na neki način brinuo o svojoj braći prije nego sam odlučio postati svećenik, što doživljavam kao Božje djelo u mojem životu. Imali smo nekih problema u obitelji. Naime, naš pokojni otac malo je previše volio alkohol. Tada sam, kao stariji brat, mlađu braću i sestre poveo sa sobom u Zagreb, i odgojio ih. U Zagreb sam došao s nepunih sedamnaest godina. S obzirom na to da sam dvije godine ranije išao u školu, u Zagreb sam došao kao već završeni srednjoškolac, te upisao fakultet. Paralelno sam se zaposlio i radio za tri najveće zaštitarske tvrtke u Hrvatskoj. Jedna od njih je ‘Sokol’, gdje sam bio prvi direktor s dvadeset i dvije godine. Kasnije sam prešao u djelatnost osiguranja (Uniqa osiguranje), zatim sam u jednoj brokerskoj kući imao čelnu poziciju.
Naposljetku mi je ponuđen posao s plaćom većom od deset tisuća eura. Nisam prihvatio tu ponudu, već sam odlučio postati svećenik. Jednostavno više nisam osjećao nikakvo zadovoljstvo u navedenim poslovima pa sam najprije počeo volontirati. U kući ‘Tabor’ preveo sam pet godina pomažući, volontirajući te dovodeći ljude na duhovne obnove, što je sve vodilo prema svećeništvu. Mene su već od malih nogu, a odrastao sam u franjevačkoj župi, zvali fratar. Ipak nisam otišao u fratre, već sam osjećao potrebu da pomognem obitelji da stane na svoje noge. Kada se to dogodilo, Bog me poslao u drugi vinograd, a na kraju će to uistinu biti i stvarni vinograd Banjolučke biskupije.
Istina, imao sam neke svoje planove i razmišljao u koju ću se biskupiju prijaviti, čak sam i učinio neke korake, no Bog je stavljao određene prepreke. Kada sam popustio da bude volja Božja, kako glasi i moje mladomisničko geslo ‘Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi’, vratio sam se natrag kući. Nisam nikada pomislio da ću doći u svoju rodnu Banjolučku biskupiju. Međutim, tada je uslijedio susret s mons. Franjom Komaricom, banjolučkim biskupom, koji me nakon toga nije puštao dok me nije zaredio za đakona, a onda i prije dvije godine za svećenika.
Još kao đakon postao sam tajnik biskupa Franje, a dan prije prošlogodišnjeg imenovanja novog biskupa Željka, biskup Komarica dodijelio mi je župu Mahovljani, na čijem se području nalaze biskupijski vinogradi i druga poljoprivredna dobra. Prije mjesec dana, nakon smrti našeg mladog svećenik Angela Bartulice, preuzeo sam župe kojima je on do tada upravljao: Župu svetog Josipa u Topoli i Župu svetog Ivana Krstitelja u Aleksandrovcu.
Ove tri župe zajedno nemaju 150 katoličkih vjernika. Sretan sam kada ih na svetoj misi sudjeluje dvanaest. U drugim dijelovima Banjolučke biskupije je slična situacija. Primjerice, u našoj katedrali nedjeljom se okupi između 60 i 65 ljudi, doslovno ih sve znamo poimence, a za Božić bude dosta pravoslavaca, dvostruko više nego katolika. Zanimljivo je da ti pravoslavni vjernici znaju pjevati sve naše liturgijske pjesme.
U Banjolučkom kraju nije jednostavno biti katolikom. Svećeniku je s oltara teško promatrati praznu crkvu. Naš novi biskup mons. Željko Majić jednom je komentirao kako mu je zastala ‘knedla u grlu’ kada je u razgovoru sa svećenicima spoznao da na nedjeljnoj euharistiji sudjeluje dvoje ili troje vjernika. Najviše katoličkih vjernika ima u Livanjskom kraju. Makar moramo priznati da ni tamo nije dobra situacija. Oko Banja Luke se nalaze tri dekanata u kojima živi oko 3800 vjernika, većim dijelom iz mješovitih brakova. Budući da sam bio upoznat sa svima navedenim, pitao sam se trebam li ostati u Hrvatskoj ili biti svećenik u svojoj rodnoj Banjolučkoj biskupiji. Osjetio sam da me Bog trenutno želi na tome mjestu. Hoće li neke promjene biti, ne znamo, ali ja znam da moram dati sve od sebe sve dok u Banjolučkoj biskupiji živi i jedan katolik.
Osim ovih pastoralnih dužnosti, vodim i podrume Banjolučke biskupije, koji se nalaze na području Župe Mahovljani, u blizini aerodroma u Laktašima. Naime, prije dvadeset godina na pola puta između Bosanske Gradiške i Banja Luke podignuti su vinogradi, a u njihovom uređenju sudjelovali su i Talijani koji su nekada ovdje živjeli.
Na području Banjolučke biskupije nalazi se ‘Marija Zvijezda’, koja je bila jedna od najvećih trapističkih opatija benediktinskog reda reformiranog trapističkog reda u svijetu. U njoj je svojevremeno živjelo 265 monaha. Opatija je oformljena 1869. godine i službeno je postojala do 2019. godine. Međutim, devastirana je 1945. godine, kada su joj komunističke vlasti oduzele sva dobra, osim crkve. Te godine je protjerano više od 150 monaha, a oduzeto im je 550 hektara imovine. Nekoliko monaha je do 2019. godine ipak vodilo brigu o crkvi. Biskup Komarica je uporno nastojao barem nešto dobara vratiti Crkvi, a sada to nastavlja činiti biskup Majić. Postoje neki glasovi da će vlast Republike Srpske vratiti barem samostan koji se nalazi u vrlo lošem stanju.
Monasi ‘Marije Zvijezde’ zapravo su izgradili Banja Luku. Bavili su se s čak 29 zanimanja i tamošnji neuki narod su naučili zarađivati. Prva električna žarulja u ovom dijelu Europe zasvijetlila je u njihovom samostanu na Vrbasu. Prehrambenu industriju ‘Vitaminka’ iz Banja Luka, koja proizvodi najbolji ajvar, djelo je trapista, kao i naširoko poznati sir trapist, zatim likeri, pivo, vino… Neke od tih proizvoda pokušavamo revitalizirati.
Nažalost, Banjolučki vinogradi prošle godine nisu rodili. Većina vinogradara bi u takvoj situaciji propala, ali mi smo preživjeli zahvaljujući Bogu i donacijama dobrih ljudi. Pojedine poljoprivredne proizvode, koje smo uspjeli uzgojiti, izvezli smo u Hrvatsku, pa ih je moguće kupiti u pojedinim crkvama i svetištima. Prikupljena sredstva ulažemo u nove projekte.”
Izvor: Bitno.net
