Komunikolozima, PR-ovcima i ostalim osobama koje se bave komunikacijama najčešće se postavlja pitanje „Što je najvažnije za dobru komunikaciju?“ Iako se, osobito s profesionalnog stajališta, doima kako je odgovor na to pitanje opsežan i složen, u principu je poprilično jednostavan.
Imala sam privilegij biti studentica cijenjene prof. emierite Smiljane Leinert – Novosel, ta sjajna žena i stručnjakinja dala je studentima vrlo jednostavan i krajnje istinit odgovor na navedeno pitanje: najvažnije za dobru komunikaciju je osjećaj onoga kome upućujemo poruku.
Ako se soba s kojom komuniciramo osjeća prihvaćeno i cijenjeno, male su ili nikakve vjerojatnosti da komunikacija neće biti uspješna. Uz to, pokazalo se kako prijetvorne i zlonamjerne osobe neće doživjeti uspjeh u prenošenju poruke, dok će osobe koje uvažavaju i cijene sugovornike gotovo sigurno doživjeti komunikacijski uspjeh.[1] Ljudi koji su primarno afirmirali osobu s kojom govore, već su savladali gotovo sva komunikacijska pravila. Kad pogledamo kako je Krist komunicirao prema pojedincu i masama, otkrivamo da je upravo On sva ta famozna komunikacijska pravila ljudima otkrio pred više od dvije tisuće godina, no čini se kako mi to gradivo usvajamo dosta sporo.
Kad započinjemo komunikaciju, trebali bismo imati na umu da je upravo osoba ispred sadržaja. Ne razmišljajmo toliko o onome što ćemo reći, već kako se osjeća osoba kojoj govorimo. Ljudi naposljetku neće toliko upamtiti što smo im govorili, već kako su se osjećali u našoj blizini.
Osoba je ispred uloga, grupacija i teme.
U tom kontekstu, pobliže ćemo sagledati čestu komunikacijsku pogrešku, a to je postavljanje uloge ili nekog obilježja ispred osobe.
Istinitost navedenog komunikacijskog pravila vjerojatno smo doživjeli i na vlastitoj koži, kroz sve one situacije u kojima smo bili obezvrijeđeni ili precijenjeni. To su oni trenutci kada smo bili etiketirani već prilikom samog predstavljanja, bilo svojim odijelom ili samom činjenicom što se u određenom trenutku nalazimo na nekom mjestu, vrlo smo brzo ugurani u ladice „pacijenta“, „studenta“, “doktora znanosti“ „mladih“, “starih“ i slično. Osobe koje te etikete dijele, nazovimo ih ladičarima, jako dobro rade svoj posao smještajući velik broj ljudi u istu ladicu. Ono s čime pritom ne računaju jest da više štete nanose sebi nego ljudima koje su tako brzo smjestili u određenu ladicu. Ako zbog uloga ili sadržaja kojeg dostavljamo i primamo propustimo istinski doživjeti osobe s kojima razgovaramo, propustili smo susret, a ako propustimo susret, propustit ćemo život – jer on je satkan od susreta i čitava dinamika, razmjena, smisao i rast događaju se upravo u susretu.
Sjećam se trenutka kada sam prvi put shvatila koliko je u kršćanstvu važna komunikacija, to je ujedno bila i večer kada sam samoj sebi obećala da nikada ne smijem propustiti istinski susresti osobu, te da se, neovisno o okolnostima, prije svega moram zapitati tko je osoba iza odijela, tko je duša iza lica.
Klaustrofobija u redovničkoj ladici
Prije odlaska u redovništvo dugi sam se niz godina bavila novinarstvom, prateći pritom ponajviše lokalnu i nacionalnu politiku. Malo je reći da sam voljela svoj posao. Uživala sam vršeći analize, osobito one predizborne, i zaista mogu reći da, onda kada nešto radimo s ljubavlju, to rado dijelimo s drugima. Često sam u eteru, ali i svakoj drugoj prilici, govorila o politici, dijelila mišljenja i razgovarala s izbornim kandidatima. Kad sam ušla u samostan, na samom početku mog odgojnog puta, nije više bilo TV-a, radija, kao ni drugih izvora informacija. Tada sam koristila priliku da se informiram dok bih prolazila hodnikom iz kapele prema sobi, jer se ondje na dugom hladnom hodniku orio Dnevnik koji je iza tanašnih vrata svake večeri pratila sestra magistra. Dok sam najsporijim, reumatičnim koracima hodala kroz hodnik, mogla sam zaključiti što se otprilike događa u predizbornom vremenu. Jedne sam se večeri tako, pred same izbore, našla pred crkvom u društvu nekolicine intelektualaca koji su svakodnevno dolazili na večernju misu i zadržavali se u dvorištu crkve gdje su kratko pretresali aktualne teme. Ti dragi i otvoreni ljudi, te su večeri govorili o mogućim izbornim rezultatima i pritom su uključili svoja nadanja, a isključili obrasce ponašanja biračkoga tijela i političara. Rasprava me odmah privukla pa sam se, kao i u one teološke prethodnih večeri, i u ovu rado ubacila, ovog puta jasno predviđajući izborne rezultate. Međutim, čim sam izgovorila svoje mišljenje, meni potpuno neočekivano, svi su okrenuli glavu i nastavili razgovarati međusobno. Misleći da sam pretiha. svoje sam mišljenje izrekla još jednom, ovog puta glasnije, no ponovno se dogodilo isto, nitko nije moju riječ uzimao ozbiljno. Tada me dostigla i iznenadila spoznaja i omeđenost moje nove socijalne uloge. Bez obzira na to što su moj identitet, znanje i iskustvo ostali isti, moja odjeća, uloga redovničke kandidatkinje i mladoliki izgled nadjačali su moju osobu, te su me ljudi sada percipirali sasvim drugačije – suženo i ne uvažavajući pritom ništa od onoga izvan očekivanog. Odjednom sam postala lice i glas iz ladice redovništva. Ja sam i dalje ja, ali sada promatrana iz druge perspektive, iz ladice za redovnice. To je ladica vrlo jasnih i unaprijed određenih očekivanja koja isključuje sve ono posredno, neočekivano i drugačije čime još kao pojedinac mogu doprinijeti. Tada su mi kroz misli prošli svi ljudi koje sam ja možda propustila susresti, koje sam isključila samo zato jer od njih nisam očekivala ništa osim onoga za što služi njihova ladica.
Nisam shvaćala na temelju čega vlada tako usko poimanje redovnica, no kad sam pobliže analizirala diskurs, pogledala naslove i moderne filmove poput kobnog „Redovnice nastupaju“, nije bilo teško zbrojiti dva i dva. Redovnice se prikazuju poput živahnih, neozbiljnih, sredovječnih žena, koje ili sviraju gitare, igraju nogomet na livadama pokraj samostana, pjevaju u zborovima ili pak spavaju na panju, nose teški kostrijet, mole i šute, ne sudjelujući pritom nikako u svijetu, a kamoli u politici. Loša i neplanirana komunikacija redovništva stvorila je savršeno dobar prostor za vrlo usku ladicu, a ipak, unatoč klaustrofobičnom prostoru u kojem sam se odjednom našla dok sam pokušavala doprijeti do sugovornika, i kao redovnica točno sam prognozirala izborne rezultate.
Nakon te zanimljive predizborne večeri ispred crkve, shvatila sam koliko je komunikacija važna za kršćane, koliko je važno da nikad ne previdimo osobu s kojom razgovaramo. Stav s kojim ulazimo u komunikaciju trebala bi biti znatiželjna ljubav u kojoj ćemo pažljivo otkriti biće koje je naš Otac stvorio, pogledati u čovjeka i tako zaviriti u Božju kreativnost. Pitanje s kojim trebamo ući u komunikaciju je: “Tko je duša iza ovog lica i što nam ovaj susret donosi u život?”
Svi smo ladičari manje ili više svjesno i pritom imamo puno većih problema od promašenih izbornih prognoza, jer dok guramo drugog u ladicu, zapravo učvršćujemo svoje sigurne zone u kojima nas oni drugi ne mogu ugroziti, na taj smo način mi ipak još uvijek bolji, pametniji ili barem drugačiji od njih. Pritom istovremeno propuštamo sve ono što od njih možemo dobiti i što im možemo dati. Svijet postaje prepun ladica ispunjenih ljudima: dobrima i lošima, intelektualcima, neobrazovanima, beskućnicima, menadžerima, radnicima, migrantima, slavnima, lijepima, ograničenima i slično, koje, kada ih tamo smjestimo, vrlo uspješno, ali potpuno neutemeljeno, učvršćuju naše sigurne zone.
Migranti u ladici
Odnedavno imam priliku raditi s migrantima, osobama u tranzitu koje prolaze kroz Rijeku. Ondje kroz jedan šator dnevno prolazi i do stotinu ljudi na putu prema zapadnoeuropskim zemljama, s ruksakom i nadom na leđima, hodajući prema nekoj boljoj budućnosti i poslu s kojim će moći pomoći svojim mnogobrojnim obiteljima koje jedva preživljavaju u Afganistanu ili Africi. Kroz to iskustvo, jasno mi se pokazalo koliko je silna moć komunikacije.
Diskurs svakodnevno oblikuje našu percepciju stvarnosti, osobito onda kada ljude smješta u razne ladice i tako izjednačava masu ljudi pod istim imenom. Sve dok se govori o migrantima kao anonimnoj masi ljudi, koju se k tome spominje u kontekstu sigurnosti, politike i kriminala, mi više ne možemo doživjeti osobu. Na isti način govorimo i o beskućnicima, alkoholičarima, ovisnicima, zatvorenicima i općenito marginaliziranim skupinama ljudi. Sve dok podržavamo takav narativ o ljudima nećemo stvoriti priliku za susret s pojedincima, s Ivanom, Marinom, Ahmedom, Mirelom. Pojedincima koji, zapravo, donose u naš život i više nego smo se nadali, a za početak je to neminovno spoznaja da smo svi jednaki, čime postajemo slobodni od vlastite nezdrave važnosti i veličine.
Dobro je uvidjeti da, sve dok na bilo koji način imamo potrebu nekoga zatvoriti u ladicu, to činimo kako se s njime ne bismo morali suočavati i da nas ne bi žuljali u zacrtanom nam životnom maratonu. Tako se, primjerice, kada dolazimo k terminalnim bolesnicima, moramo suočiti s vlastitom smrtnošću, jer dok ne prihvatimo da ćemo umrijeti, bježat ćemo iz prostora bolnica i od kreveta svojih bližnjih. Tako je i sa svakom drugom ladicom, sve dok ne prihvatimo kako je veliko naše neznanje, imat ćemo ladice za neznalice i nećemo propustiti svakome naglasiti kako smo dobro obrazovani. Dok ne prihvatimo da svi idemo prema starosti, stavljat ćemo starce u ladice, dok ne prihvatimo da bismo bili sposobni učiniti svaku gadost da nije milosti Božje koja nas pretječe, komunicirat ćemo nemilosrdnu osudu.
Komunikacija poduprta stavovima sklepanima “na kauču”, bez dodira sa stvarnom osobom, lako nam je usvojiva, ali poprilično plitka – dok pak, s druge strane, komunikacija iz odnosa zahtjeva puno više odgovornosti prema onima s kojima i o kojima govorimo. Ona traži poznavanje duše iza lica i zahtjeva naš izlazak iz sebe prema drugome. Istina, takva je komunikacija puno teža, ali ujedno ima i najvećeg smisla.
Ipak sve kreće iznutra.
„Iz obilja srce usta govore“ (LK 6,45)
[1] Usp. Leinert – Novosel S, (2015). Komunikacijski kompas. Plejada: Zagreb, str 26.
