Drugi vatikanski koncil otvoren je 11. listopada 1962., a na njemu je sudjelovalo 2540 biskupa i drugih koncilskih otaca s pravom glasa. Skoro su se svi biskupi iz Jugoslavije (njih 24) odazvali pozivu sv. Oca, osim trojice koji se, zbog svoje dobi, nisu usudili poduzeti takav pothvat (mons. M. Pušić, mons. J. Srebrnica i mons. F. Salisa). Papa je u svom govoru naslovljenom Gaudet mater ecclesia – Raduje se majka Crkva iznio glavne smjernice rada i ciljeve Koncila. Odbacio je pesimističku prosudbu sadašnjosti i snažno se distancirao od „katastrofičnog promišljanja ondašnjeg stanja Crkve i svijeta, od kulture straha i nepovjerenja u odnosu prema svijetu, koje je učiteljstvo Crkve dovelo pretežito u izolaciju i defenzivni položaj. Zračeći temeljno pouzdanje kršćanske vjere, on jasno i odlučno ističe potrebu pozitivnoga crkvenog stava otvorenosti i osluškivanja u susretu s drugima.“[1] Prigodom otvorenja Koncila, čestitke Svetom Ocu uputili su mnogi državnici, a izaslanici 85 zemalja prisustvovali su na otvorenju.
Drugi vatikanski koncil je za vrijeme održavanja imao četiri razdoblja općeg zasjedanja. Tih su godina biskupi oko dva mjeseca (listopad i studeni) zasjedali okupljeni u bazilici sv. Petra u Rimu. Potom su se vraćali u svoje mjesne Crkve, ali rad Koncila nije prestajao, nego se nastavio u različitim komisijama i potkomisijama, te neformalnim skupovima teologa koji su pripremali, poboljšavali i dorađivali pojedine dokumente do sljedećega općeg zasjedanja. Službeni je jezik bio latinski, iako se pokoji saborski otac toga nije strogo držao.
Sudionici su posvjedočili kako je u saborskoj govornici vladao demokratski duh te duh slobode i poštovanja. Svatko je želio izraziti svoje mišljenje, ali istodobno poštivajući i tuđe. To je bila velika želja pape Ivana XXIII. – potpuna sloboda govora na Koncilu, a i splitski biskup Frane Franić isticao je da bi bilo dobro kada bi sloboda izražavanja prisutna na Koncilu bila moguća i u tadašnjem jugoslavenskom društvu. Na prvom zasjedanju sudjelovalo je 50 nekatoličkih promatrača.
Saborski su oci imali pred sobom 70 pripremljenih shema o kojima je trebalo raspravljati, a u traženju istinitog i pravog nije bilo lako postići jedinstvo. Od budućih 16 koncilskih dokumenata, na prvom zasjedanju ni jedan još nije bio toliko dorađen da bi bio zreo za prihvaćanje. Međutim, rezultat prvoga zasjedanja je: 36 radnih sjednica, 5 obrađenih Nacrta, 40 različitih glasovanja, 617 koncilskih otaca je govorilo, 523 oca predalo je pisane prijedloge, to je sve skupa 1140 materijala. Odobren je Uvod u I. poglavlje liturgijskog Nacrta. Uvedeno je u kanon Mise ime sv. Josipa. Gotovo nije bilo ni jednoga pretresa Nacrta, a da nije govorio po koji od naših biskupa (4 biskupa Jugoslavije bili su u komisijama). Možemo kazati da je koncil već u prvom zasjedanju „iznio na vidjelo veliki uspjeh: otkrio je svima probleme, stavio je Crkvu u gibanje koje se ne da zaustaviti. Ovaj procvat duhovnih energija predznak je novog proljeća Crkve koje očekuje saborski papa Ivan XXIII.“, kazao je nadbiskup Šeper.[2] Papa Ivan XXIII. priveo je kraju prvo zasjedanje, ali je bilo očito da zbog svoje bolesti neće Koncil privesti kraju.
Naslijedio ga je papa Pavao VI. koji je na otvaranju drugoga zasjedanja postavio četiri jasne zadaće Koncila: donijeti učiteljski tekst o biti i strukturi Crkve, nastaviti unutarnju obnovu Crkve te poticati jedinstvo Crkve i dijalog Crkve sa svijetom. U drugom zasjedanju dovršena su i usvojena prva dva dokumenta: Konstitucija o svetoj liturgiji (Sacrosanctum Concilium), koja je označila početak velike liturgijske obnove, te Dekret o sredstvima društvenog priopćivanja (Inter mirifica). Spomenimo da je, za razliku od prvog zasjedanja na kojem je bio samo jedan laik kao uzvanik – francuski akademik Jean Guitton, na drugom zasjedanju bilo prisutno dvanaest laika u statusu „slušača“. To su bile vrlo ugledne ličnosti katoličkoga javnog života koje vrše važne funkcije u katoličkim organizacijama.
Treće zasjedanje Koncila označava idejni vrhunac, ali i krizu Koncila.[3] „Tijekom rasprava u okviru dogmatske sheme o Crkvi najviše se vremena potrošilo oko bistrenja pojedinih pitanja, kao što je odnos kolegija biskupa i pape, njegove glave, te pitanje uvođenja trajnog đakonata i đakonskog ređenja oženjenih muškaraca u zrelijoj dobi (prokušani muževi – viri probati), zatim izrada poglavlja o Bogorodici te nacrt izjave o Židovima.“[4] Na kraju ovoga zasjedanja prihvaćena su tri koncilska dokumenta: Dogmatska konstitucija o Crkvi ‘Lumen gentium’, Dekret o istočnim Crkvama ‘Orientalium ecclasiarum’ i Dekret o ekumenizmu ‘Unitatis redintegratio’.
Neposredno prije početka četvrtog zasjedanja, Papa je objavio encikliku Mysterium fidei (Tajna vjere). Na ovom zasjedanju povećao se broj slušača laika – 43, a od toga je bilo 13 žena (10 redovnica). Koncil je morao požuriti s radom, svi su nacrti dokumenata doživjeli u stadiju svojega nastajanja cijeli niz inačica s različitim proširenjima, pastoralnim dotjerivanjima i teološkim produbljenjima. Tako su, između ostaloga, raspravljali o tekstu o vjerskoj slobodi, koji donosi veliku novost Koncila jer mijenja dotadašnji službeni stav Crkve o tom pitanju. „U njemu Crkva zahtijeva slobodu navještaja Evanđelja svakom stvorenju. Odustaje od dotadašnjega stava da je svjetovna vlast dužna poduprijeti crkveno djelovanje sredstvima prisile. Prima na znanje da moderna država nije više kršćanska, nego neutralna i da je suvremeno društvo pluralističko. Polazi od nepovredivog dostojanstva ljudske osobe i poštovanja savjesti svakog pojedinca da u stvarima vjere bude slobodan te ga se ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, niti priječiti da radi po svojoj savjesti. Povijesno je značenje ovoga dokumenta da je silu u vjerskim stvarima i ugnjetavanje onih koji drugačije vjeruju proglasio u načelu protivnom evanđelju.”[5]
Na kraju zasjedanja prihvaćeno je 11 dokumenata: Dekret o pastirskoj službi biskupa u Crkvi (Christus Dominus), Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života (Perfectae caritatis), Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika (Optatam totius), Deklaraciju o kršćanskom odgoju (Gravissimum educationis), Deklaraciju o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama (Nostra aetate), Dogmatsku konstituciju o božanskoj objavi (Dei verbum), Dekret o apostolatu laika (Apostolicam actuositatem), Deklaraciju o slobodi vjerovanja (Dignitatis humanae), Deklaraciju o misijskoj djelatnosti Crkve (Ad gentes), Dekret o službi i životu prezbitera (Presbyterorum ordinis) i Pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes).
Silvana Burilović Crnov
[1] Nediljko Ante Ančić, Drugi vatikanski sabor. Kratki prikaz, Crkva u svijetu, Split, 2016., 25.
[2] Koncil između zasjedanja, Glas Koncila 2 (1963.) 1, 4.
[3] Vezano za ovo treće zasjedanje poznat je pojam „crnog tjedna“ u kojemu se stekao dojam da se želi usporiti obnovu za kojom je Koncil išao. O tome vidi: Giuseppe Alberigo, Kratka povijest II vatikanskog sabora, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., 121-130.
[4] Nediljko Ante Ančić, Drugi vatikanski sabor. Kratki prikaz, 36.
[5] Nediljko Ante Ančić, Drugi vatikanski sabor. Kratki prikaz, 39.
