Za razliku od Dominika Savija koji je sveto živio tijekom čitava života, Mihovil Magone prošao je potpuno drugačiji put. Od dječak s ulice, prepuštena samome sebi, koji je bio u pogibelji da krene putem zla, „uspio je zadiviti sve koji su ga upoznali, očitujući tako zadivljujuće učinke milosti Božje“ (Don Bosco). Iako u svojoj svetoj poniznosti ne pripisuje nikakve zasluge sebi, Don Boscova je uloga u tome bila presudan: Providnost je po njegovu odgojnom umijeću čudesno djelovala u životu Mihovila Magonea.
Od njihova prvoga slučajnoga susreta na željezničkom kolodvoru u Carmagnoli, gradiću tridesetak kilometara udaljenu od Torina, razvio se odnos duboka povjerenja koji će se neprekidno razvijati, sve do Magoneove smrti. Kad ga je u tom nezaboravnom susretu Don Bosco upitao je li izučio kakav obrt, Magone je odgovorio da je izučio „obrt dangubljenja“, da mu se „ovaj prokleti život više ne sviđa“, da su neki njegovi drugovi već u zatvoru i da se boji da će i sam krenuti tim putem. „No što da učinim? Otac mi je umro, majka mi je siromašna, tko će mi pomoći?“ – upitao je Magone. Vlak je polazio pa su se morali oprostiti. Don Bosca se snažno dojmilo teško životno stanje toga dječaka. Prepoznao je u njemu izvanrednu inteligenciju i pravoga vođu: ako mu se pruži prava prilika, ako dođe u Oratorij sv. Franje Saleškoga, taj bi dječak mogao daleko dogurati. Don Bosco mu je tek stigao dati medaljicu i reći da se javi svom kapelanu: „Reci mu da svećenik koji ti je dao ovu medaljicu traži obavijest o tvome vladanju“.
Magone je bio dirnut tom pažnjom i ljubaznošću. Brzo je otrčao do kapelana i sve mu ispripovjedio. Za nekoliko dana Don Bosco je dobio pismo u kojem kapelan daje svoje mišljenje o Magoneu: s obzirom na opasnosti kojima je izložen i velike talente koje ima, zavrjeđuje da mu se iskaže „naklonost u vidu kršćanske ljubavi“. Za nekoliko dana Magone se preselio u Torino, u Oratorij sv. Franje Saleškoga. I od toga je dana čudesno započeo njegova moralna preobrazba i put prema svetosti.
U početku je uživao u igri s vršnjacima, neizmjerno radostan zbog ozračja u kojem se našao. No nakon nekog vremena s lica mu se počela odražavati sjeta, a igra ga je sve manje zanimala. Don Bosco je znao što muči Magonea: „još sebi nije posvijestio da se istinska radost sastoji od mira u srcu i spokoja savjesti“. Sam Magone priznao je jednom drugu da ga obuzima teško grizodušje i nemir, osobito kad vidi svoje drugove s kolikom radošću sudjeluju u pobožnostima, kako se rado mole, ispovijedaju i pričešćuju. I on bi isto htio, ali ne može. Čini mu se da ga „tisuću demona iznutra muči“. Don Bosco je sve to izdaleka pratio te ga jednog dana pozvao. U ozračju već stvorena povjerenja Don Bosco je kao iskusni duhovni vođa, korak po korak vodio Magonea prema odluci da temeljito ispita svoju savjest i da se ispovijedi. I nakon gotovo cjelodnevne pripreme Magone je uvečer pristupio sakramentu pomirenja. To ga je toliko ganulo. Izlazeći iz ispovjedaonice uzviknuo je: „O, kako sam sretan!“ Nekim drugovima je pripovijedao kako je te noći zbog sreće vrlo malo spavao.
Od te nezaboravne večeri sve se u njegovu životu iz temelja promijenilo. Redovito je i s velikom radošću primao sakramente, te sabrano sudjelovao u svim pobožnostima. Silno je od tada i porasla motivacija za učenje i izvršavanje svih dužnosti. U školi je izvrstan, profesori se dive njegovoj nadarenosti i marljivosti. Sada je svima omiljen prijatelj, ne samo u igri, nego u svemu. Daje im savjete, hrabri ih i potiče da ustrajno idu putem svetosti. Svima je neizmjerno zahvalan. Ponajprije majci, čiju dobrotu i požrtvovnosti do tada nije znao cijeniti. Zatim Don Boscu koji u njega beskrajno vjeruje, kojemu je potpuno otvorio svoju dušu. Zahvalan je profesorima i svojim drugovima za svaku sitnicu. Prožima ga neizmjerna zahvalnost prema Stvoritelju, divi se ljepoti svega stvorenoga.
Magone puno obećava, pred njim je budućnost. No život ne ide uvijek onako kako ljudi očekuju. Magone se iznenada teško razbolio. Njegovi posljednji dani, njegovo umiranje s osmijehom na licu duboko su ganuli njegovu majku, Don Bosca, njegove profesore i drugove. Svi su bili neizmjerno zahvalni za Magoneov život i čvrsto uvjereni da ih nije napustio, već da ih s neba prati i zagovara, zajedno s Dominikom Savijem i drugim uzornim mladićima koji su se iz njihova oratorija preselili u vječnost. Čitatelje potičem da se ne zaustave na ovom kratkom i šturom prikazu, već da se sami osvjedoče kako je Oratorij sv. Franje Saleškoga bio pravi rasadnik mladenačke svetosti. I ne samo to, nego da za sebe ili za one koje odgajaju u tome pronađu nadahnuće za hod u svetosti.
U zadnjem prikazu predstavit ćemo Franju Besucca, dječaka koji se po mnogočemu razlikovao i od Dominika Savija i Mihovila Magonea. No i on je, kao i mnogi drugi Don Boscovi učenici, razvio krejpostan život i postao uzor svojim vršnjacima.
Dušan Vuletić
Photo by Giuseppe Argenziano on Unsplash
