Svečanosti će prethoditi trodnevna duhovna obnova
Križevačka eparhija s radošću objavljuje vijest da u nedjelju, 22. rujna, u grkokatoličku katedralu Presvete Trojice u Križevcima dolaze moći omiljenog maronitskog katoličkog sveca sv. Šarbela Makloufa (1828-1898).
Moći sv. Šarbela Križevačkoj je eparhiji darovao Maronistki katolički patrijarhat Antiohije iz Libanona te Samostan i svetište sv. Marona (Annaya, Libanon), a bit će svečano postavljene i čuvane u grkokatoličkoj katedrali u Križevcima gdje će od sada vjernici moći hodočastiti i moliti se.
Svečani doček svečevih moći započet će u 10 sati, u križevačkoj katedrali, s arhijerejskom božanskom liturgijom koju će služiti vladika Jona Maxim, grkokatolički metropolita slovački i nadbiskup Prešova zajedno s križevačkim vladikom Milanom Stipićem i svećenstvom. Svečanosti će prethoditi trodnevna duhovna obnova u katedrali (četvrtak 19. i petak 20. rujna u 18 sati: bogoslužje i duhovni nagovor u organizaciji Molitvene zajednice sv. Šarbela – Križevci; u subotu, 21. rujna u 21 sat bit će svečano noćno bdijenje).
Svećenika redovnika Šarbela Makhlufa proglasio je papa Pavao VI. blaženim 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. godine. Brojna obraćenja postignuta su njegovim zagovorom i ubrzo je postao poznat i omiljeni svetac širom katoličkog svijeta.
Sveti Šarbel zaštitnik je obiteljske molitve, a časti se kao “svetac mira”. Rodio se u Beka Kafri (Libanon) 8. svibnja 1828. i dobio ime Josip, a preminuo u samostanu sv. Marona u Annayi na Badnjak, 24. prosinca 1898. S trinaest godina stupio je u maronitski red Antonijanaca gdje je 1851. položio redovničke zavjete i uzeo novo monaško ime Šarbel (ime biskupa i mučenika koji je dao svoj život za Krista i Crkvu 107. godine, u vrijeme progona cara Trajana (98. – 117.). Njegovo se ime na arapskom izgovara Harbel ili Karbel, a u svijet je ušlo prema francuskom izgovoru i pisanju kao ”Charbel”. Živio je asketskim životom te je nakon teološkog studija 1859. godine zaređen za svećenika. Zauzimao se za mir među kršćanima, muslimanima i druzima u teškim prilikama međusobnih sukoba u Libanonu. Od 1875. do smrti živio je u brdskom samostanu sv. Petra i Pavla gdje je i preminuo, tijelo mu je do danas ostalo čudesno očuvano. Papa Pavao VI. proglasio ga je 1965. blaženim, a 1977. svetim. Brojna čudesa koja su se dogodila na zagovor sv. Šarbela diljem svijeta učinila su ga nadaleko poznatim. Poznato je da i muslimani hodočaste na njegov grob. Godine 2009. snimljen je film (Charbel) o ovom velikom libanonskom svecu.
Maroniti su istočni katolici koji su zapadno-sirskog (ili siro-antiohijskog) obreda, a svoj početak imaju u drevnoj Crkvi Antiohije. U vrijeme velikih sukoba oko kristologije Kalcedonskog sabora u 5. st., u Antiohijskom patrijarhatu u Siriji kao i u Aleksandrijskom patrijarhatu u Egiptu, došlo je raskola među kršćanskim Crkvama i zajednicama. Dok su Latini (Rim) i Grci (Carigrad) pristajali uz Kalcedonski sabor i nauk o nepomiješanosti Kristove božanske i ljudske naravi, kršćani Siro-aramejci i Kopti su se odvojili u zasebne Crkve i prihvatili drugačije tumačenje Kristove osobe (tzv. monofizitizam). Međutim, jedna manja skupina Siro-aramejaca na području Antiohije ipak je ostala vjerna Kalcedonu i odbila monofizitstvo, te se predvođena pustinjakom sv. Maronom u 6. st. povukla u Libanonsko gorje. Oni su po svom predvodniku Maronu dobili naziv “maroniti“. Sačuvali su zapadno-sirski (ili siro-antiohijski) obred kao i monofiziti od kojih su se odvojili, a s vremenom su se oblikovali u zasebnu “maronitsku“ Crkvu i naciju koja je uslijed dodira s križarima u 11. st. pristupila jedinstvu s Rimom. Tako su svi Maroniti do danas pripadnici Maronitske katoličke Crkve. Njih oko milijun uglavnom živi u Libanonu, gdje su kompaktna i značajna zajednica koja je dobrim dijelom zaslužna za stvaranje libanonske države u 20. st. Uslijed mnogih progona i nestabilne situacije na Bliskom istoku, većina Maronita se ipak danas nalazi raseljena po svijetu. Maroniti su po nacionalnosti Libanonci, po kulturi i jeziku Arapi, po crkvenoj pripadnosti katolici, a po obredu baštinici siro-antiohijske liturgijske tradicije koju dijele sa Siro-jakobitima i Siro-katolicima i gdje se još u liturgiji čuva Isusov materinji aramejski jezik. Maronitska Crkva se razvijala u uskoj povezanosti sa svojim monasima i samostanima te danas zajedno s Koptima u Egiptu, Maroniti predstavljaju jednu od ”najmonaškijih” Crkava u kršćanstvu. Više o maronitima možete pročitati OVDJE.
Izvor: Bitno.net
