Stari je župnik jednom za me reko:
»Ma kud i kako život mu proteko,
U anđele će uv’jek vjerovati
To d’jete. Znat će trpjet i svladati.«
A to i bi. – I ja sam svlado težu
Zemaljsku; pa sve niti što nas vežu
Za mrtve stvari, kidati sam stao.
I do neba sam ljestve podigao,
Na kojima sam, u sve gušćem nizu,
(Još grube one, što su zemlji blizu,
A gornje pak sve lakše i sve tanje)
Ko prečage poredo svoje sanje.
.. .’Pod njima tad sam legao i s kamom
Pod glavom svojom, kao Jakov, čeko
Da niz njih siđe, bl’ješće nadaleko,
Duh jaki što će da se rve sa mnom.
… I velik san je onda sišo na me,
San crn i gluh. Al ja, iz one tame
– Ko ronac biser s mračnog morskog dna
Na sv’jetlo izn’jeh nešto što mi cvjeta,
Al ko da nije od ovoga sv’jeta:
Nešto što sjajem vječnih zv’jezda sja.
Moj župnik stari bio je vidovit
I krstio me čudotvornom vodom.
Doznao ja sam, čime sam to ovit
I tko to sa mnom uv’jek ide hodom
Korakom lakšim no je korak sjene;
I dari mnogi tu su, ispred mene.
Al što ću, kud ću sa tim blagom sada?
Čovjek sam tek, ko luda ptica mlada,
Što krila svoja i l’jep širok sv’jet
Već osjeća… al ne zna još za let.
*
Anđele poznah radosti i tuge.
Sjenama noći i bojama duge
Prsti su njini moju dušu pleli.
I dani moji – sad crni, sad b’jeli –
Doznaše jade i blaženstva sva;
Pa časak svaki mog života – rođen
U sjeti, kroz bol novoj sreći vođen –
Prolazi kao između dva sna.
Zvijezde gledam što se nebom šeću,
I ruke vidim koje njima kreću.
Otkrivaju se djela i čudesa
U krajevima sedmerih nebesa.
I vidim: sve to – o čemu nam vele,
Da nije nego red i zakon hladan,
Razvitak sl’jep, bez cilja slučaj jadan –
Život je, plod je jedne sv’jesne Želje!
– A kad se nota naslušam što zveče
Svemirom; kada, svega, što se kreće
Nebesima, se nagledam; u dane
Kad lugu, ptici i leptiru svane
Nov sunčev dan… u šikaru ja svrnem.
Na zemlju kleknem i kamen prevrnem.
I gledam – ko i čovjek moje priče –
Stvorenja sitnih gdje se ondje miče
Puk jedan čitav. Gura se i sili
Da k sv’jetlu dođe. Uz prste mi mili;
Na lakat puže. – A ja stojim. Sam.
U šikari. I velim: »Sada znam
Kud ću. I kome. Nije samo za me
To blago što ga iznijeh iz tame
Svog sna, to nešto što sam njime ovit!«
Moj župnik stari bio je vidovit.
Vladimir Nazor, JA VJERUJEM Poezija religioznog nadahnuća, Zagreb, 2014., str. 192.
Priredio: Nedjeljko Mihanović
