Ponekad se zapitam kad smo počeli prolaziti jedni pokraj drugih ne osvrćući se, kao da ne postojimo. Kad je tuđa bol postala nešto što možemo ne primijetiti. Svjestan sam da danas u svijetu postoje najtiši ljudi koji nose najteže terete, a njih zapravo najrjeđe čujemo.
Možda odgovor ne treba tražiti u sadašnjosti, nego u prošlosti, kad je jedna žena razumjela ono što smo mi danas zaboravljamo – što znači brinuti se za druge. Upravo tako, kraljica Jelena nije vladala krunom – nego srcem. Brinula je o onima koji nisu imali nikoga, o starcima, siromašnima, udovicama, ne zato što je morala, nego zato što je razumjela. U svijetu u kojem je vlast često ukazivala djelovanje nad drugima, ona je pokazala da upravo vlast može značiti odgovornost za druge. Nije problem u tome što ne znamo pomoći, nego što smo se navikli ne zastati. Briga za slabije nije nestala zato što je postala nemoguća, nego zato što je prestala biti prioritet. Jelena je kao utemeljiteljica dviju crkava u Solinu zasigurno znala da kruna ne čini kralja i ne daje mu vlast nad drugima, već je osobnost ta koja određuje hoće li prionuti ljudima ili će gledati s visoka.
Crkve su samo neke od znamenitosti koje je sagradila, ali u svjetlu vječnosti ostaje odnos prema narodu. U vremenu kada su mnogi vladali snagom, ona je vladala i birala milosrđem. Nije patila od želje da dođe na tron, vlada drugima i upravlja kraljevstvom. Patila je gledajući druge u bolima u kojima im je i sama pomagala – tu se može reći da je ona zapravo prava kraljica. U današnjem svijetu dobrota se sa svih strana gleda kao slabost, rijetko kad kao vrlina. Ali upravo suprotno pokazuje primjer kraljice Jelene – da je najveća snaga ona koja se izražava kroz brigu, strpljenje i odnos prema drugome. Narod toga vremena nije strepio od napada, zločina, kazne, nepravde, nego je čeznuo za blagostanjem i mirom koji vladaju kraljevstvom. Danas je situacija nešto drugačija no prije. Djeca strepe od loših ocjena, roditelji od gubitka posla, siromašni misle o tome hoće li dobiti utjehu i pomoć, udovice strahuju hoće li zaista cijeli život ostati same, a svijet hoće li biti spaljen od ratova i svakodnevnih gubitaka. Ravnoteža se u svijetu gubi, a ljudi gledaju samo vlastite interese, nitko ne živi po primjeru kraljice Jelene.
Upravo u ovome vremenu njezin primjer postaje još važniji, ne traži da se ponovo povijesne okolnosti, nego da se ponovno usvoji način gledanja na čovjeka. Dobrota, kada se izgubi iz svakodnevice, postaje rijetka i tiha. No njezina vrijednost ostaje ista, bez obzira na to u kojem se vremenu živi. Zato Jelenino vrijeme ukazuje na to da društvo ne napreduje samo tehnički i materijalno, nego prije svega ljudski. Bez te ljudskosti svaki napredak postaje nepotpun. Kraljica Jelena zato ne ostaje samo povijesna osoba, nego simbol jedne drugačije svijesti, u kojoj moć ne koristi za sebe, nego za druge. Takva svijest danas je izazov – ali i potreba koja se ne može ignorirati. Zato njezin lik ukazuje na promjenu, ne kroz velike riječi, nego kroz male i tihe postupke. Upravo u takvim postupcima gradi se ono što je vrijeme oslabilo – osjećaj odgovornosti prema drugome čovjeku. Otvara se mogućnost da vrijednosti koje su zaživjele u njezino doba ožive i danas – kao temelj istinski humanog društva.
Promatrajući primjer kraljice Jelene, jasno je da vrijednosti koje je utkala u svijet ne pripadaju samo prošlosti, nego ostaju trajne. U svijetu koji se brzo mijenja baš te vrijednosti ostaju. Njezin primjer ostaje tih, ali i snažan podsjetnik na ono što ne bismo smjeli zaboraviti.
Ime i prezime učenika: Jakša Veić
Razred: 2.
Mentor: Josipa Stipica, prof.
Škola: II. gimnazija – Split
Photo by Irina Iriser on Unsplash
