Uvodne misli
Kršćanstvo izvorno nije religija slike. Njegov navještaj je navještaj Riječi – kao i njezin prikaz u liturgijskom ili đakonskom djelovanju. Poput Izraela, prva Crkva uložila je svoje umjetničko umijeće u propovijedanje i tako otkrila kršćansku simboliku. Kršćani su u početku u potpunosti poštovali biblijsku zabranu slika (usp. Izl 20,4; Pnz 5,8). Izvorni model primanja Objave glasi: „Govori, Gospodine; tvoj sluga sluša” (1 Sam 3,9). U skladu s ovom specifikacijom, slike mogu biti samo vizualni dodatak, a ni u kom slučaju zamjena za riječi biblijske poruke. Slike, naprotiv, preuzimaju funkciju nijeme, stalno prisutne biblijske propovijedi time što istovremeno iznose ključnu poruku, sažeti trenutak ili cjelinu priče i time je žele još više „ojačati“: ilustrirati, naglasiti i aktualizirati.
Metoda otkrivanja sadržaja slika
U modelu Güntera Langea, međuigra aktualnog vizualnog iskustva, te osvrt, osiguravanje i nastavak tog iskustva, postaju jasni. Günter Lange je katolički teolog. Godine 1959. zaređen je za svećenika, a 1969. je postao profesor vjerskog obrazovanja na Sveučilištu u Duisburgu, pa 1983. na Sveučilištu u Bochumu. Lange se smatra utemeljiteljem vizualne didaktike na području vjeronauka i katehetike.
U ovom modelu („Stufen der Bilderschließung“), Lange se bavi procesom gledanja u nizu koraka ili faza kao progresivnim procesom spoznaje. To uključuje pitanja o sadržaju slike, izvanrednim izvorima i predajama i na taj način omogućuje iščitavanje slike. Nadalje, detaljno se objašnjava metoda jer je shema još uvijek od pomoći. Ona također nudi »poveznice« za daljnja razmatranja.
- faza: Što vidim?
„Lutajući“ po slici nevođenom, budnom pažnjom, spontano percipirati ono što se treba vidjeti. A potom slijedi prva razmjena dojmova i nagađanja.
- faza: Kako je organizirana slika?
Pokušaj uređene, sustavne percepcije kompozicije, strukture slike, njezini dijelovi u kontekstu slike kao cjeline; format i oblici; proporcije, kontrasti, ritmovi; perspektiva; svjetlo i sjena; smjerovi kretanja i pogleda.
Topografija: lijevo, desno, gore, dolje; prvi plan, sredina, pozadina; govor tijela, geste, izrazi lica, odijevanje figura itd.
U drugoj fazi dakle dominira vanjska koncentracija gledatelja.
- faza: Što slika pobuđuje u meni?
Komunikacija osjećaja i asocijacija. Koje raspoloženje je izazvao taj prizor? Je li to emocionalno stanje ili raspoloženje na koje cilja slika?
U trećoj fazi fokus je na unutarnjoj koncentraciji.
- faza: Što slika znači?
Predmet slike; njegov odnos prema tekstovima izvan slike.
Kakav oblik odnosno koje značenje daje slika verbalno/vizualno tradicionalnoj temi ili koji sadržaj slike proizlazi (izvan sinopsisa) iz umjetničke realizacije teme? Za što ili protiv čega se priklanja? Što bi to moglo značiti za povijesnu epohu u kojoj je slika nastala i za funkciju slike? (Zamjena propovijedi, liturgijski prikaz, pobožna slika, osobno uranjanje itd.)
- faza: Što meni osobno znači slika?
Vidim li se u njoj? Odazivam li se na njezin apel? Uplićem li se osobno u prikazanu situaciju? Želim li ju zadržati u svojoj sobi neko dulje vrijeme? Zašto da/ne?
Ovu metodološku shemu karakterizira promjena s više kontemplativno-meditativnog prema više deskriptivno-analitičkom pristupu. Ponajprije, formalni jezik mora biti detaljno razjašnjen prije negoli se vizualni dojmovi mogu opisati u svojoj emocionalnoj kvaliteti.
Time se naime osigurava da se predmet vizualnog iskustva stvarno temelji na vizualnim nalazima, a ne na prethodnim mišljenjima i stavovima. Na taj se način može odati poštovanje prema umjetničkom djelu sui generis. Ali, istovremeno se ne zanemaruje osnovno načelo didaktike slike – da je percepcija slike kao estetskog doživljaja uvijek aktualna. Načelo aktualnosti i procesualnosti likovnog doživljaja vrijedi kako za umjetnost prošlosti, tako i za umjetnost sadašnjosti i budućnosti.
Primjer
(Dob: 5.r. osnovne – 4.r. srednje; Vrijeme trajanja: 90 minuta)
Cilj je da učenici predstavljenom metodom u grupnom radu dobiju pregled važnih postaja iz Isusova života te da svoje dojmove iznesu razredu.
- Svaka grupa dobiva sliku s jednom od postaja iz Isusova života (rođenje, krštenje, raspeće, uskrsnuće)
- Učenicima bi pritom trebala pomoći sljedeća pitanja:
Što vidim? (prvi dojmovi i pretpostavke)
Kako je organizirana slika? (ljudi, boje, uzorci, prvi plan i pozadina, svjetlo, perspektiva)
Što slika pobuđuje u meni? (osjećaji, raspoloženje)
Što slika znači? Koju priču priča? (tema, tumačenje)
Što meni osobno znači slika? (vlastita razmišljanja, vlastita procjena) - Nakon što su učenici u skupini razgovarali o slici i ispunili tablicu, svaka skupina iznosi svoju sliku i svoje dojmove. Kod ove metode važno je djeci dati vremena da se užive u sliku. Analize slika ne koriste se samo za početak lekcija, već mogu otvoriti i potpuno nove teme i perspektive. Moguće je i u daljnjoj nastavi popratiti slike s tekstovima i npr. uspoređivati ih s pripadajućim ulomcima iz Biblije. (Primjerice, uz sliku o Uskrsnuću pročitati ulomak iz evanđelja o Isusovom uskrsnuću i njegovom ukazanju Mariji Magdaleni, te razgovarati s učenicima o tome je li prikaz slike prikladan.)
Prema: Rita Burrichter, u: Rendle, Ludwig (Hrsg.), Ganzheitliche Methoden im Religionsunterricht. München: Kösel, 2014, s. 218-229.
