Karmel je realan. Ni naše sestre danas, a ni braća ne levitiraju svatko u svojoj sobi (vjerujem da i toga ima, ali to nije bit Karmela). Molitva nekad bude teška. Rekao mi je jednom duhovnik da će biti dana kad će mi vrhunac molitve biti to da kažem: Bože, primi ovaj ormar što sjedi pred tobom. I stvarno bude tako. Tako bude češće nego što bih to bio voljan priznati ovako javno. Ali nema veze, moje je dati svoje vrijeme i potruditi se. I to je realna duhovnost.
Karmel je uvijek njegovao srednji put, put koji je Crkva uvijek isticala kao najbolji. I kad su u povijesti teologije postojale rasprave, nastojali smo se smjestiti u sredinu. I kad su u duhovnosti postojale kontroverze između aktivnosti i pasivnosti u molitvi, držali smo se sredine. Postojali su oni koji su isticali važnost samo čovjekova djelovanja u molitvi: samo ti moli časoslov i dosta ti je, svaka kontemplacija je sumnjiva pa je se kloni. Bili su i oni koji su naglašavali samo pasivnost u molitvi: samo ti pusti, Bog će ti kapnuti sve što treba (ovo je Crkva jasno osudila kao herezu).
Terezija i Ivan zastupaju srednji put: moli aktivno dokle ide, koliko god možeš, kad dođu trenutci da više ne možeš tako moliti jer ti Bog oduzima tu sposobnost, onda je to vrijeme za tamno motrenje, za zaljubljeni, pasivni pogled u Gospodina u kojemu je On taj koji djeluje i koji na tajanstven način mijenja čovjeka i daje mu da spoznaje božanske tajne. To je realna duhovnost: zasuči rukave i idi.
br. Jakov od Križa
Izvor: br. Jakov od Križa // HKM
