Oče naš, koji jesi na nebesi!

Sveto nek Ime je tvoje!

– U njemu, jer sva su imena

Stvari što tvoja ih r’ječ

Iz bića svog stvorila

Na izvoru vremena;

U njemu, jer sviju stvari

Nazivi iskonski,

Što sam si ih kazo

U Edenu prvom čovjeku,

Ko d’jete ga vodeć

Od rude do rude,

Od biljke do biljke,

Od jedne životinje k drugoj;

Al nama od svega ne osta

No dio, no samo toliko

Da složiti u jednu r’ječ

Još možemo slova

Tajanstvenog imena tvog.

*

Da priđe Kraljevstvo tvoje!

– Da priđe i uv’jek da prilazi

Iz izvora tvoga

Noseći r’jeke zvijezda

Nebesima, lišće

I oblake peluda šumi,

I jata selica ptica

Trščacima, morima ribe,

I kremena zrnca

U t’jelo litica gorskih!

– Da priđe s visoka

Iz vrela tvog vječnog,

Dajući stvarima svima

Oblik i zakon, i smiso

Svakome imenu tvome

Na zv’jezdi,

Na suncu,

Na zemlji!

*

I tvoja Volja nek bude!

– Jer ona je stvorila sve.

I stvara. I stvarat će uv’jek.

Jer sav si neiscrpno ht’jenje,

Što nikad istrošit se ne će,

Iako se troši

Bez stanke,

Bez kraja,

Dok svjetovi nastaju od njeg.

– A ja sam kapljica jedna

U moru tvog ht’jenja;

Pa i ja mogu da stvaram

Svoj maleni sv’jet

I sebe na njemu da trošim,

Dok u njem ne ugledam tebe

I u val narastem

Neizmjerne pučine Volje,

Što, šireći kraljevstva tvojih

Iménâ, nek vjekovma bude

Na zemlji ko i na nebu!

*

Kruh naš nam svagdanji daj!

-– Jer ti si nam dao to t’jelo,

To smrtno al l’jepo nam t’jelo,

Kroz koje se rasiplje – kao

Kroz kapljicu rose trak sunčev

U sedmero duginih boja –

Najtoplija zraka tvog srca

U sedmero tajnih darova.

– Jer ti si posadio u nj

Glad i žeđ, da doznamo što je

Gladovat i žednjet;

Pa da budemo uv’jek željni

Kruha sa dlanova tvojih,

Vode sa izvora tvog.

*

Praštaj nam dugove naše,

Kao što praštamo i mi

Dužnicima!

            – Ja znam

Da biljka samonikla nisam

U tvojemu vrtu; da nikoh

Iz nekoga panja; da nosim

Na podnožju mladike i ja,

I krv da moja je sok

Što teče i po drugim žilama.

Al daj neka znadem

Što dugujem i sad

Svom panju,

Svom sjemenju!

Ne daj

Da zašuti nikad

U žilama smrtnog mi t’jela

Te ljudske krvi mi glas!

*

I ne uvedi nas, Oče,

U napast!

          – Jest nešto što nosim

Na vršiki svojega stabla,

A moje je, samo je moje.

To plavi je cv’jet,

Što davno ga gradim

Svim mezgrama svoje nutrinje.

– Ne daj da budem mu sâm

Krvnikom, da uvene, divan,

U vjetrima mojijeh strasti,

U ognjima mojega žara,

U kišama mojijeh suza.

*

I od Zla nas izbavi!

           – Stablo

Jer od Zla i Dobra još stoji

Pred nama, na dohvatu. Još se

Oko njeg ovija zmija.

I naša srca se ljudska

Nadimlju; a što su šira,

To manje primaju tebe.

I mi već ne znamo tko smo

I čiji smo.

        – Čuvaj nas od zla,

Dok iduć na tvoje vrhunce,

Noseć ti sve svoje plode

Sa ovih njiva zemaljskih,

U tebe nas nestane.

– Amen!