„Rekao bih da je to gotovo globalan problem. Ljudi u posljednje vrijeme misle da je vjera, religija, bogoštovlje nešto što je stvoreno da služi njima, a ne ono što bi to zapravo trebalo biti. Štovanje Boga, vjera ili tipični odlazak na nedjeljnu misu – ovdje se radi o nama koji dolazimo Bogu“
Čini se da na zapadu postoji jedan mentalitet u kojem se siromašnije države svijeta gledaju isključivo kao na „one kojima treba pomoć“. O njima se čuje uglavnom kada se dogodi neka tragedija ili kada se organiziraju humanitarne akcije. Često ispod radara prolaze mnoge pozitivne i lijepe stvari koje takozvane zemlje trećeg svijeta mogu ponuditi zapadnim zemljama.
Dok manje razvijene države proživljavaju duboke financijske krize i teško siromaštvo stanovništva, čini se da države koje su materijalno bogate i dalje nemaju baš sve. Vidimo to posebno u kulturi smrti koja se sve više širi zapadnim zemljama. Osim što su pobačaj i kontracepcija postali dio svakodnevice, već godinama čitamo o negativnim demografskim trendovima gotovo svih europskih država. Također, usprkos brojnim pozitivnim statistikama, i dalje mnogi ljudi odbacuju vjeru ili Katoličku Crkvu mijenjaju nekom drugom zajednicom.
Upravo o tim temama razgovarali smo s Aloysiusom Njugunom Mainom, koji je trenutno na doktorskom studiju iz teologije na Katoličkom sveučilištu Ivana Pavla II. u Lublinu, u Poljskoj.
Kenija, biser s istoka Afrike
Maina dolazi iz Kenije, istočnoafričke države od 57 milijuna stanovnika. Kenija je država u kojoj živi oko četrdeset različitih plemena, među kojima je i poznato pleme Masai. Bogata je prirodnim ljepotama i mnogobrojnim životinjama, zbog kojih je popularna destinacija za safari.
Oko 80 % stanovništva su kršćani, a među njima su katolici manjina, dok su protestanti najbrojniji. Zbog velike raznolikosti u društvu, ali i među kršćanima, iz naše se perspektive može činiti da ne možemo imati mnogo toga zajedničkog. No, izazovi s kojima se suočavaju kenijski katolici mogu se neobično lako usporediti s našim izazovima.
Liturgija i inkulturacija
Komentirajući razlike između liturgije u Africi i Europi, Maina se dotakao teme inkulturacije, ali i krivog shvaćanja svrhe bogoslužja.
„Na kraju dana, u svakoj kulturi postoji nešto dobro i lijepo, a sve što je dobro i lijepo zapravo dolazi od Boga. Spominjem ovo zato što je prva stvar koja mi je upala u oko kada sam prisustvovao misi u Poljskoj to što je puno tiša i sabranija nego tipična kenijska misa“, ispričao je uz smijeh Maina.
„Nisam imao priliku posjetiti mnogo drugih afričkih država, ali na sveučilištu Tangaza, na kojem sam studirao u Keniji, imao sam priliku studirati sa svećenicima iz mnogo drugih afričkih država. (…) Oni su mi objasnili da je afrička liturgija manje-više slična – glazba, ples, jarke i šarene boje… A kad s jedne takve mise odeš na poljsku misu, malo je drugačije.“
Broj katolika ne raste zbog nerazumijevanja što je vjera zapravo
„Postoje pozitivne i negativne strane, zasigurno ima mnogo toga na što se afrička liturgija može ugledati na, da tako kažem, svečanije i mirnije mise u Europi. To spominjem zbog jednog od izazova s kojima se trenutno suočavaju kenijski katolici, a što je i dio razloga zašto njihov broj ne raste.
U zadnje dvije generacije, među milenijalcima i generacijom Z, a i s dolaskom mobitela s kojima je internet puno dostupniji, mladi ljudi sve više imaju potrebu imati doživljaj s Bogom i doživljaj vjere koji je na neki način zanimljiv, koji pruža zadovoljstvo. Barem je to neki opći trend – ljudi žele nešto što će im biti uzbudljivo, možda je to prava riječ. Žele ići u crkvu i osjećati se dotaknuto, kao da je Duh na njima.
Dakle, ironija u tome je da je ljudima katolička misa u Keniji dosadna. Ljudi osjećaju napast da odu i vide što Protestantska ili Pentekostalna Crkva čine. Rekao bih da su ekstremni primjeri te živahnosti bogoslužja koja se, primjerice, sastoje od plesanja cijela dva sata. Ili ljudi koji padaju jer je Duh Sveti sišao na njih – oni se tresu, govore u jezicima, događaju se čuda… Tako da, kada dođem na poljsku misu, osjećam toliku ironiju jer – ako tipičan Kenijac misli da je kenijska misa dosadna, što bi tek rekao na mise u Poljskoj?“
Mladi traže mise na kojima će im biti zabavno
„Ljepota svečanosti, ljepota gregorijanskih korala i drevnih molitava u kojima se osjeti povezanost [s pretcima] je dio razloga zašto mladi traže neku vrstu uzbuđenja kad idu na misu jer postoji duboko nerazumijevanje oko toga što je vjera zapravo. Rekao bih da je to gotovo globalan problem.
Ljudi u posljednje vrijeme misle da je vjera, religija, bogoštovlje nešto što je stvoreno da služi njima, a ne ono što bi to zapravo trebalo biti. Štovanje Boga, vjera ili tipični odlazak na nedjeljnu misu – ovdje se radi o nama koji dolazimo Bogu.
Mislim da neke od ovih elemenata koje Crkva u Poljskoj, i vjerujem i u mnogim drugim mjestima, uspijeva sačuvati, trebamo promovirati malo više u Africi, s ispravnim učenjem. Ovo je važno jer zapravo trebamo mladima objasniti: okej, misa se slavi na ovakav način zato što slavimo Boga. Zato što pokušavamo biti u stavu molitve i kontemplacije.
To ne znači da glazba i ples nisu dobri, ali postoji mjesto i vrijeme za to. Ponekad trebamo biti u tišini da bismo mogli čuti Božji glas. Mislim da je to jedan od najvećih problema. Jer ljudi misle da se u crkvu ide da bi im bilo zabavno. Zapravo sam vidio ljude s takvim reakcijama: probude se u nedjelju, odjenu najbolju odjeću, gotovo kao da idu u kino. ‘Jedva čekam čuti što će svećenik danas, kakva će glazba ili ples biti, hoće li se dogoditi neko čudo…’ Čini se kao da idu gledati nekakav spektakl, a upravo je to kriva predodžba.“
Vjera – temelj zemaljskog blagostanja(?)
Iako su europska i afrička kultura značajno različite, zanimljivo je primijetiti da u obje kulture postoje ljudi koji smatraju da im religija treba služiti da postignu dobar život na zemlji. Ipak, u ove dvije kulture to se očituje na različite načine, kako komentira Maina:
„Osim tog osjećaja zanosa, mnogi teolozi u Africi zabrinuti su zbog onoga što se naziva ‘Evanđelje blagostanja’. Ne znam imate li nešto slično u Hrvatskoj, ali ideja je da ljudi odlaze u crkvu i neprestano slušaju poruku da će ih Krist blagosloviti, da će im život postati sjajan, imat će prekrasnu obitelj, odličan posao, imat će i dobar auto…
Ljudima se onda počne stvarati poveznica: ako si dobar, odnosno ako si dobar s Kristom, onda ćeš biti i bogat, živjet ćeš u blagostanju, imat ćeš visoki položaj u društvu. A kad se to ne dogodi, i to je točka u kojoj ovo postaje kritično, zaključak je: ili je netko bacio urok na tebe ili si učinio nešto loše. To dotiče ključne točke tradicionalnih vjerovanja u Africi i zbog toga je tako duboko ukorijenjeno. Na kraju to dovodi do straha koji se može smatrati gotovo tradicionalnim, a taj strah između ostalog potom vodi do vračanja“, objasnio je.
Ljudi se u ranjivosti utječu okultnom
„Jedna od stvari o kojima je afrički profesor Laurenti Magesa govorio je o opasnosti da u afričkom kršćanstvu ljudi krenu živjeti, tako reći, dvostrukim životom. Objasnio je to na način da je preko dana, tijekom tjedna i nedjeljama, ta Afrika kršćanska, ali tijekom noći, kada su ljudi ranjivi, oni se vraćaju svojim poganskim običajima. Odlaze kod vračara kod kojih traže rješenja svojih problema. Odnosno: ta osoba nije kršćanin u punom smislu riječi.“
Objasnio je to na primjeru korupcije i nepotizma koje su jako raširene u afričkim državama (ali ne samo tamo). Kada netko zbog nepravednog natječaja za posao ne dobije zaposlenje, često se smatra da je to ili zbog grijeha ili zbog uroka, a ne zbog nepravde u društvu, objasnio je Maina.
„Ne samo da to šteti osobi i državi (primjerice, u slučajevima korupcije i nepotizma), nego se događa i to da ljudi počnu kršćanstvo shvaćati kao neku vrstu lijeka: svoj život malo poškropiš kršćanstvom i odjednom sve čudesno postane bolje“, kazao je.
Dobro – ono što promiče život
Razgovarali smo i o duboko usađenoj svijesti o važnosti života.
„Postoji nešto što se zove ‘afrička teologija’ koja sadrži mnoge pozitivne elemente. Profesor Magesa je često naglašavao da, ako se analiziraju afričke tradicionalne religije, mogu se izdvojiti određene vrijednosti i načela koje se jako dobro slažu s kršćanstvom. To je ono što mnogi afrički teolozi pokušavaju naglasiti.
Recimo, promocija života. Jedan od načina na koji je profesor Magesa opisivao afričku teologiju je taj da je njezina glavna ideja želja za promicanjem života. Sve što podržava život smatra se dobrim. Pošto je on moralni teolog, on govori iz perspektive svog područja. Ako se želi, u sklopu afričke teologije, objasniti što je dobro, a što je zlo, dobro je ono što promiče život, a zlo je ono što ne promiče život.
Primjerice, ideja braka. Jedan od glavnih razloga zašto je poligamija u mnogim tradicionalnim afričkim društvima smatrana dobrom jer poligamija u biti promiče život u smislu da osoba može imati više djece ako ima više žena.“
Iako abortus nije legalan, neke struje izvana žele da se to promijeni
Na pitanje kako se u Africi gleda na oblike kulture smrti, koja se u zapadnim zemljama manifestira u obliku legalnog pobačaja i kontracepcije, ali i sve raširenijom legalizacijom eutanazije, Maina odgovara:
„To je dobro pitanje, ali i složeno, jer moje mišljenje će, barem do neke mjere, morati biti pristrano, pošto govorim iz svog katoličkog gledišta. Teško je generalizirati. Ali ono što mogu reći je barem ono što vidimo na vijestima, tijekom posljednjih nekoliko godina se izvještavalo o nekim temama koje bi mogle biti zanimljive za ovo pitanje.
Prvo, abortus. Tehnički je ilegalan, osim u slučajevima u kojima medicinski stručnjaci mogu dokazati da je majka u ozbiljnoj zdravstvenoj potrebi te se možda može učiniti abortus. Ali u smislu da se može ući u neku kliniku i zatražiti abortus, to nije moguće. No, usprkos tome, svjesni smo da postoje neke organizacije koje financiraju, tako reći, ‘podzemne klinike’ u kojima žene se mogu javiti i bit će im omogućen abortus.“
U Africi je dijete uvijek blagoslov
„U smislu konsenzusa javnosti, jer – bez obzira na to je li netko kršćanin ili nije – u afričkom je mentalitetu da je dijete uvijek blagoslov, i to je duboko usađeno u ljudima. Više je vjerojatno da će djeca biti rođena, narast će, ali će ih se, nažalost, možda napustiti i postati ono što zovemo ‘djeca s ulice’. Nairobi ima velik problem s djecom koja su bila napuštena i koja odrastaju na ulicama. Vjerojatnije je da će netko, na ovaj ili onaj način, pokušati imati dijete, čak i ako to znači da će majka biti samohrana, nego da će pobaciti“, objasnio je.
Naglasio je i da nije u cijelom društvu mišljenje o pobačaju jednako, dok se, zbog spolno prenosivih bolesti, jako teško raspravlja o kontracepciji kao nečem negativnom.
„Definitivno je tu velika razlika među generacijama. Na primjer, među ljudima koji su rođeni netom nakon što je Kenija zadobila neovisnost, recimo od 1960. do 1980., i dalje vlada snažan mentalitet koji se protivi abortusu. Ali, među mlađim ljudima, onima mlađim od 30 godina, stvari se mijenjaju. Zbog utjecaja sekularizacije i modernizacije, sve više i više ljudi su odgajani da misle da je pobačaj, pod navodnicima, ljudsko pravo. Da je to nešto čime se dobiva određena samopotvrda. Na sreću, javno mišljenje se nije u potpunosti promijenilo, usprkos snažnim pritiscima izvana.
Kontracepcija – tema o kojoj se teško može raspravljati
No, kontracepcija je nešto drugo. Nažalost, upotreba kontracepcije sustavno raste i puno je učestalija. Odrastao sam uz glazbu, glazbene spotove i komedije u kojima su bile šale o čestom korištenju kontracepcije.
Najvažniji razlog za ovo je AIDS. Zbog toga su i kenijska vlada i njezini takozvani sponzori mogli nametnuti ideju kontracepcije. I ja sam kao učenik državne škole također u školi slušao o toj ideji da si siguran i zaštićen ako koristiš kontracepciju. Zbog toga što se toliko poticalo, puno je teže razgovarati o tome s nekim i reći da to (kontracepcija) zapravo nije nešto dobro.
Vezano za to, najnoviji je izazov, koji se pojavio odmah nakon pandemije, čini mi se 2021., grupa lobističkih aktivista koji su predstavili poseban zakon Parlamentu, koji je poznat kao ‘Sveobuhvatni zakon o spolnom odgoju’. Koliko sam vidio, sličan je zakon predstavljen i državama u susjedstvu Kenije. Znam da se Malavi snažno bori protiv toga, Zambija, Zimbabve… Na sreću, Uganda je već, koliko znam, odbacila taj prijedlog. Uglavnom, cilj su bile države subsaharske Afrike, osobito one na istoku. Ideja tog zakona je pokušaj izmjene prvenstveno sadržaja, a onda i metode kako će se u školama podučavati o spolnom odgoju.“
Novi spolni odgoj – ‘ovako mi u Africi ne pričamo o seksu…’
„Postoji nacionalni nastavni plan [za spolni odgoj], ali on je uvijek bio jako općenit i držao se medicinskih činjenica, anatomije. Nikada se u sklopu plana nije govorilo o ponašanju u praksi. Nije se donosilo moralne prosudbe. No, prema predloženom novom zakonu, to bi se, koliko vidim, radikalno promijenilo. Kao prvo, u potpunosti se razdvaja od mogućnosti prisutnosti religije u raspravi. Ali, ne samo to, nego se pokušava izdvojiti i roditelje iz jednadžbe.
Dosadašnji je nastavni plan uvijek bio dostupan roditeljima. Oni su djecu dovodili u školu znajući o čemu će se tamo učiti. Međutim, u novome je planu predloženo da se dijete od samo šest ili sedam godina treba učiti kako masturbirati. Do je doslovno u silabusu: ‘Ako želiš masturbirati, ako imaš tu potrebu, trebaš napraviti to i to.’ Čitao sam nastavni plan koji je bio namijenjen Keniji. Tamo stoji da, ako se osjećaš na određeni način, ne trebaš o tome razgovarati sa svojim roditeljima jer si savršen i to je tvoje pravo. Nekome tko još nije prošao ni kroz pubertet govori se da određene odluke treba donositi samostalno…
Taj je plan napisan na način da se stvori… ne bih rekao kontroverza, ali možda je podjela najbolja riječ. Na kraju se to i dogodilo kada je prijedlog novog nastavnog plana predložen parlamentu. Na sreću – jer se to ne događa uvijek – parlament se ujedinio i rekao da je to smiješno. Rekli su da taj nastavni plan očigledno nije afrički, ovo nije način na koji mi razgovaramo i podučavamo o seksu.“
Nakon cijelog razgovora, premda živimo u različitim državama različitih baština i povijesti, ipak se nešto nameće samo po sebi, nešto tako očito i jasno – mi ne živimo u različitim svjetovima. Kao što je papa Franjo rekao prije četiri godine za 107. svjetski dan selilaca i izbjeglica: „Svi smo na istom brodu; upravo smo zbog toga pozvani zauzeti se kako ne bi više bilo zidova koji nas razdvajaju, kako ne bi više bilo ‘drugih’, nego samo jedan ‘mi’, velik kao cijelo čovječanstvo.“
Izvor: Bitno.net/ Laura Lazić
