„Crkva slavi euharistiju – euharistija čini Crkvu. Crkva proizlazi i rađa se iz otajstva Kristove žrtve“, istaknuo nam je dr. Anton Tamarut s kojim smo razgovarali na temu euharistije koju je nazvao i „dnevnom školom ljubavi“…
Prof. Tamarut rođen je u Novalji 1960. Srednju školu započeo je u Srednjoškolskom centru Otokar Keršovani u Pazinu (1975. – 1977.), a završio 1979. u Nadbiskupskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zadru. Studij filozofije i teologije započeo je 1979. na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci te ga 1982. nastavio na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu gdje se specijalizirao u dogmatskoj teologiji.
Za svećenika je zaređen 1986., a tri godine poslije upisao je, također, na Gregoriani doktorsku disertaciju s naslovom Slika Božja kao teološko mjesto nauka o milosti. Milost kao blizina Boga u djelima Ivana Goluba, koju je obranio 1993.
Bio je duhovnikom u Bogoslovskom sjemeništu u Rijeci te je predavao na tamošnjoj Teologiji. Od 1995. zaposlen je u zvanju višeg asistenta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto docenta izabran je 1999. Od 2003. predaje na Katedri dogmatske teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Među ostalim, posebna područja njegova zanimanja i istraživanja su teološka antropologija i sakramentologija…
Poštovani, postoje različite definicije, ali na početku nam recite što je euharistija za Vas osobno?
Euharistija je za mene liturgijsko i duhovno središte dana – milosno slavlje u kome s okupljenim vjernicima i u zajedništvu s cijelom Crkvom sudjelujem u Isusovu prinosu i zahvali Ocu, u njegovoj poslušnosti i predanju, u njegovu vazmenom otajstvu po komu je pobijeđen grijeh i smrt, te svima koji u nj vjeruju i hrane se njegovim Tijelom obećan život vječni.
U euharistijskom slavlju i daru nalazim poticaj, smisao, nadahnuće i svrhu svoga zvanja i poslanja, dnevnog i tjednog rada i počinka. Euharistija je istodobno za mene dnevno i tjedno zrcalo u kome jasno vidim što je još potrebno u mome ponašanju i radu ispraviti, popraviti, uskladiti s Isusovim osjećajima, mislima i djelima. A toga, nažalost, i nije malo, pa i u tom pogledu svakodnevnu euharistiju promatram kao svetu priliku, kao dnevnu školu ljubavi i zajedništva.
Uz nju se često povezuje pomalo laički i razumljiv izraz pretvorba. Oni koji su teološki potkovani, koriste i pojam transsupstancijacija. Možete li našim čitateljima objasniti što je to zapravo?
Pretvorba spada među velika i središnja otajstva iliti tajne naše vjere. Na taj se sveti čin može gledati isključivo očima vjere, čiste duše i srca. Po Kristovim riječima i snagom Duha Svetoga prilike kruha i vina pretvaraju se i postaju istinsko i stvarno Tijelo i Krv Kristova. Iako osjetna i površna, vanjska svojstva kruha i vina, poput izgleda, okusa, mirisa, boje ostaju i nakon sakramentalne pretvorbe nepromijenjena, bit kruha i vina od toga se časa promijenila i postala novom biti, stvarnošću u kojoj se sakramentalno nalazi Krist u svome cjelokupnome otajstvu, u otajstvu svoga utjelovljenja, smrti i uskrsnuća – Krist koji se jednom zauvijek predao i žrtvovao za život svijeta.
Obično ne propuštam prigodu napomenuti kako pretvorba kruha i vina na oltaru za svrhu ima pretvorbu osoba oko oltara. Pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Isusa Krista ima za cilj pretvorbu pojedinaca koji žive svaki za sebe, u osobe koje žive jedne za druge. Krist nas po sakramentalnoj pretvorbi i svetoj pričesti želi čvrsto povezati sa sobom i jedne s drugima, učiniti od nas svoje otajstveno tijelo – Crkvu.
Euharistija je nedvojbeno središnje štovanje Isusa Krista, a njezin je temelj u Posljednjoj večeri. Kako se u euharistiji ostvaruje Kristova žrtva i njegova trajna prisutnost?
Poslužit ću se riječima Drugoga vatikanskog koncila koji kaže da je u euharistijskoj žrtvi „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“ (LG 11). Ona sadrži „svekoliko duhovno dobro Crkve“, to jest samoga Krista, naš Vazam i živi kruh. Krist po svome Tijelu, Duhom Svetim oživljenom i oživljujućem, daje ljudima život (usp. PO 5).
U euharistijskom slavlju Isus Krist se sakramentalno i stvarno ponazočuje kao Očev dar neizmjerne i bezuvjetne ljubavi. U prilikama kruha i vina on se uprisutnjuje i daje nam se za hranu u svome predanju, u svojoj žrtvi jednom zauvijek prinesenoj Ocu (usp. Heb 7,27; 10,12). Na njegovu uskrslom i proslavljenom tijelu nisu iščeznuli i nestali tragovi njegovih rana. Njegova žrtva na križu sastavni je i bitni dio njegove proslavljene tjelesnosti. Rane na njegovu proslavljenu tijelu svjedoče o Božjoj vječnoj ljubavi, o neizmjernoj cijeni našega spasenja. One su trajni spomen na Isusove riječi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).
Sve dok su prilike kruha i vina uporabljive kao kruh i vino, nakon što su nad njima izgovorene riječi pretvorbe, u njima traje Kristova stvarna prisutnost, one su istinsko i stvarno Tijelo i Krv Kristova – Krist sakramentalno prisutan u svojoj žrtvi ljubavi. Ta prisutnost nije ograničena na samo blagovanje svetih prilika, nego traje i nakon euharistijskog slavlja pa su vjernici u mogućnosti, ne samo blagovati Tijelo Kristovo, nego se pred njime i pokloniti, odnosno klanjati se. Dakako, prvotna svrha i smisao euharistije blagovanje je Tijela i Krvi Kristove, sjedinjenje s njime u svetoj pričesti.
Ako bi zamrla vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, onda to ne bi više bila katolička vjera… jesmo li svjesni ove činjenice?
Ne znam koliko je tko svjestan te činjenice. Istina je da vjera u Kristovu istinsku, stvarnu i bitnu prisutnost u euharistiji spada u središnji polog vjere Katoličke Crkve. Nema cjeline bez središta, kao ni rijeke bez izvora?!
Ivan Pavao II. je u enciklici Ecclesia de Eucharistia napisao „euharistija gradi Crkvu“. Znači li to da gdje nema euharistije, nema ni Crkve?
Da! Crkva je bitno određena euharistijskim darom. Crkva slavi euharistiju – euharistija čini Crkvu. Crkva naime proizlazi i rađa se iz otajstva Kristove žrtve.Ona živi, obnavlja se, traje i trajat će sve dok bude slavila tu žrtvu i hranila se na gozbi Kristova Tijela i njegove Krvi. Euharistija je njezino najintimnije otajstvo. Sakrament Kristova Tijela i Krvi i sakrament Crkve – otajstvenog Kristova tijela, tvore jednu i nerazdjeljivu cjelinu.
Mnogi vjernici euharistiju doživljavaju prvenstveno kao spomen-čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Možete li nam pojasniti kako se u euharistiji manifestira prisutnost Duha Svetoga, te kako to pridonosi punini euharistijskog otajstva? Kako se zapravo u euharistijskoj gozbi očituje Bog Otac koji je tako ljubio svijet, da je dao svoga jedinorođenog Sina?
U Isusovu odnosu prema Ocu uvijek je prisutan Duh Sveti. Sin se prinosi i dariva Ocu u Duhu. Duh je ljubav Oca i Sina, sveza jedinstva. Isusova žrtva za spasenje svijeta događa se u toj jedincatoj i nedjeljivoj ljubavi, u Duhu Svetomu. Kod same pretvorbe Duh Životvorac i Posvetitelj djeluje pretvorbeno i uprisutnjujuće. Pretvorba naime nije magični čin, nego djelo Duha Svetoga, plod njegove božanske životvorne i djelotvorne prisutnosti koju Crkva zaziva nad darove kruha i vina da bi oni po Kristovim riječima postali njegovim Tijelom i Krvlju.
Kao što je unutar Presvetog Trojstva Duh Sveti osoba koja povezuje i ujedinjuje, tako je On i u Crkvi sveza jedinstva i ljubavi pa stoga Crkva u euharistijskoj molitvi moli da „pričesnike Tijela i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno“ (2. euh. molitva), da u Kristu budu „jedno tijelo i jedan duh“ (3. euh. molitva).
Cijelo je euharistijsko slavlje, pa prema tome i sama euharistijska molitva usmjerena prema čašćenju i slavljenju Boga, Oca, kako se to jasno vidi iz njezina zaključka: „Po Kristu, i s Kristom, i u Kristu, Tebi Bogu, Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i slava u sve vijeke vjekova“. Otac je izvor svake svetosti i svekolike ljubavi, u njemu je sadržana bit i objedinjeno djelo svih triju božanskih osoba.
Kako euharistija utječe na svakodnevni život i svjedočenje vjere ljudi koji idu redovito u crkvu, ali i onih koji eskiviraju nedjeljnu euharistiju?
Na to pitanje je nemoguće dati općeniti odgovor. Koliko euharistijsko slavlje utječe na njegov konkretni svakidašnji život, na to pitanje pozvan je odgovoriti svaki pojedini vjernik u svojoj savjesti. Svaki bi pravi i iskreni vjernik trebao biti euharistijska osoba, osoba oblikovana euharistijskom žrtvom i darom. Svatko tko pobožno slavi spomen-čin Kristove žrtve, trebao bi se u svom konkretnom i svakidašnjem životu pokazati darežljivim i milosrdnim, i sâm za svoje bližnje biti kruh i lijek, osoba koja prašta i ljubi, donosi mir i potiče nadu i radost u srcima bližnjih.
Oni koji pak neopravdano ne dolaze na nedjeljnu euharistiju, pokazuju da nisu razumjeli što je to euharistija, s kime se u euharistijskom slavlju susreću, čijeg se i kakvog dara odriču, i što sve takvim duhovnim nemarom propuštaju i riskiraju. Je li uopće pristojno i opravdano zvati se i smatrati se vjernikom kršćaninom, katolikom, a izbjegavati i zanemarivati nedjeljno euharistijsko slavlje, odgovor i na to pitanje prepuštamo savjesti pojedinaca kojih se to tiče.
U tom kontekstu, kako gledate na pričest bez ispovijedi?
Sakrament ispovijedi je nužan za svakoga tko je počinio teški iliti smrtni grijeh. S takvim grijehom nitko ne bi smio pristupiti svetoj pričesti. Prije toga bi se trebao iskreno i skrušeno pokajati i ispovjediti, pristupiti sakramentu pokore i pomirenja, primiti sakramentalno odrješenje.
Za lake grijehe kojima nažalost svakodnevno onečišćujemo život milosti, ali ga ne prekidamo, potrebno se na početku misnog slavlja u sklopu pokorničkog čina iskreno pokajati, a i još prije samog slavlja na neki način takve grijehe obeskrijepiti, da ne reknem poništiti ih i pobijediti dobrim djelima i molitvom. U jednu riječ, dok je za teške grijehe ispovijed nužna da bismo mogli pristupiti svetoj pričesti, za lake grijehe ona se preporuča, ali nije nužna. Vrlo prikladno oruđe u borbi i nadvladavanju lakih grijeha mogu biti, među ostalim, duhovna i tjelesna djela milosrđa.
Lipanj je posvećen Presvetom Srcu Isusovu, ali je ujedno i mjesec u kome često razmišljamo i o otajstvu Presvetog Trojstva, ako se ne slavi prema kalendaru tijekom svibnja. U kontekstu euharistije važan je i blagdan Tijelova… koje je njegovo značenje i poruka?
Tijelovo kao poseban blagdan posvećen svečanom čašćenju Presvetog Oltarskog Sakramenta nastaje u 13., a na cijelo se zapadno kršćanstvo proširuje tek u 14. stoljeću. Duguje se viziji jedne augustinske redovnice – Sv. Julijane iz samostana kod Liegea, u današnjoj Belgiji. Ona je, naime, imala viđenje Punoga mjeseca na komu je opazila jednu mrlju. Puni mjesec protumačila je kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak jednoga blagdana kojim bi se na poseban način trebao častiti Presveti Oltarski Sakrament. Na njezinu je molbu mjesni biskup Robert de Thorote za svoju biskupiju uspostavio blagdan koji se na početku zvao blagdan euharistije. S. Julijana našla je sljedbenike koji su žarko promicali ideju toga blagdana i željeli ga proširiti na cijelu Crkvu. U tome su i uspjeli. Ukratko, papa Urban IV. 1264. objavljuje bulu kojom želi blagdan euharistije proširiti na cijelu Crkvu, ali skora smrt spriječila ga je da to doista i učini. Tek u 14. stoljeću, 1317., nakon objavljivanja bule pape Urbana IV. – naslov joj je Transiturus de hoc mundo – Odlazeći s ovoga svijeta – papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Zapadnu Crkvu.
No, teološki razlozi uspostave toga blagdana zapravo su mnogo dublji i znakovitiji. Početkom 2. tisućljeća počela je opadati učestalost pričešćivanja. Umjesto toga, kao svojevrsni nadomjestak pričešćivanju pojavili su se različiti oblici euharistijskih pobožnosti izvan mise. Posebnu je važnost, primjerice, u to doba dobivalo pokazivanje svete hostije. Podizanje je postalo jedan od ključnih dijelova euharistijskoga slavlja. Najvažnije je bilo vidjeti podignutu hostiju. Još možda važniji teološki razlog je poznato osporavanje stvarne Kristove prisutnosti u posvećenim prilikama kruha i vina od Berengarija iz Toursa. Upravo kao reakciju na to osporavanje široka je vjernička javnost zahtijevala i zdušno prihvatila jedan takav blagdan kojim se svečano ispovijedala i potvrđivala vjera u stvarnu i djelotvornu Kristovu prisutnost u posvećenim euharistijskim prilikama.
Je li dostojanstveno da katolički (ili bilo koji drugi) novinar ili snimatelj fotografira/snima euharistiju u vrijeme pretvorbe?
O prenošenju misnih slavlja putem elektroničkih medija izdan je, čini mi se, ne tako davno i jedan crkveni dokument. Interesirajte se malo kod kolega koji se bave komunikologijom i liturgikom kako se točno taj dokument zove. Unutar njega naći ćete prikladan odgovor i na Vaše pitanje. Meni je ono sada, u kontekstu drugih pitanja, u najmanju ruku „previše“, posve drukčije naravi. No razumijem što Vas kao novinara jako zanima.
To je pitanje koje se više po mom osobnom mišljenju odnosi na pobožnost (strahopoštovanje), na ukus i osoban stav prema svetome, a izravno se ne tiče samog dogmatskog sadržaja.
Važno je naime ako se nekome čini da je u iznimnim liturgijskim slavljima kao što su npr. mlada misa ili slavlje svećeničkog jubileja potrebno zabilježiti fotografijom taj sveti čin, da to učini vrlo diskretno, na način da ne remeti pobožnost i sabranost vjerničke zajednice.
Izvor: Željko Ivković, Katolički tjednik
