Dvojica učenika napuštaju Jeruzalem. Ne bježe samo s mjesta događaja — bježe i od vlastitih razbijenih očekivanja. Sve u što su se nadali završilo je na križu. U njihovim riječima čuje se razočaranje: „A mi smo se nadali…“
I baš tada, usred tog bijega i unutarnjeg sloma, netko im se približava. Isus. Ali ga ne prepoznaju. Ne zato što je daleko — nego zato što su im oči zaslijepljene tugom i vlastitim slikama o tome kakav je Mesija trebao biti.
Evanđelje treće vazmene nedjelje ne govori samo o susretu na putu u Emaus, nego o trenutku kad Bog ulazi u naše krive zaključke, u naša razočaranja i polako ih rasvjetljuje. Isus ne mijenja odmah njihovu situaciju — nego najprije mijenja njihov pogled: tumači Pisma, povezuje ono što se činilo besmislenim i priprema njihovo srce za prepoznavanje.
A prepoznaju ga tek u lomljenju kruha.
Treća vazmena nedjelja vodi nas upravo tim putem: od zatvorenosti i bijega, preko slušanja i razumijevanja, do susreta koji mijenja sve i poziva da i sami budemo propovjednici naše promjene.
