Svetac kojega se Crkva danas sjeća u svojoj liturgiji, don Bosco, rođen je u siromašnoj seljačkoj obitelji kod Torina.
U drugoj godini ostaje bez oca, pa se zajedno s majkom od ranog djetinjstva počinje baviti poljskim poslovima. Sa 11 godina izrazio je želju da postane svećenik. Kako nije bilo opće školske obveze u Italiji toga vremena, mali Ivan Bosco dnevno je prevaljivao 8 kilometara kako bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodno potreban jezik.
U 13. godini Ivan odlazi u najam kao sluga kako bi zaradio za svoje školovanje. Nakon 2 godine primi ga u kuću jedan svećenik, ali on ubrzo umire te Ivan mora pješačiti 20 kilometara dnevno do prve latinske škole.
Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenog cilja: do svećeništva. Kao mlad svećenik dolazi u Torino gdje je bilo mnogo siromašnog proletarijata te on odmah započinje okupljanje zapuštene mladeži. Njegova blagost i ljubav ubrzo je privukla mnoge besposličare i osobe prepuštene ulici. Uz mnogo muke osnovao je neku vrstu internata, a kad su se iz ove zajednice počela javljati i duhovna zvanja, don Bosco osniva Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život.
Skrbeći i za žensku mladež, zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom, osnovao je i žensku granu svoje kongregacije.
Don Bosco danas uživa glas idealnog i svetog svećenika i apostola mladeži. Umro je 1880. godine, a svetim ga je proglasio papa Pio XI. 1934. godine. Salezijanska družba jedna je od najbrojnijih redovničkih zajednica u Crkvi.
Bog je, doista, blagoslovio don Boscovo djelo.
Izvor: Laudato
