Sedamnaestog prosnica Rimski martirologij slavi rođendan za nebo osnivača trinitaraca ili reda Presv. Trojstva, sv. Ivana de Mathe.
Sedamnaestog prosnica Rimski martirologij slavi rođendan za nebo osnivača trinitaraca ili reda Presv. Trojstva, sv. Ivana de Mathe. Njegov se blagdan inače slavio u čitavoj Crkvi 8. veljače. Kako po obnovljenom kalendaru slavimo svece, kad god je to moguće, na dan njihove smrti, to ćemo danas prikazati život sv. Ivana de Mathe.
On se rodio 23. lipnja 1154. u provansalskom mjestancu Faucon, u današnjoj južnoj Francuskoj. Otac mu je bio barun, a majka grofica, no još više od zemaljskoga plemstva resila ih je kršćanska vjera koja daje božansko plemstvo čineći ljude po milosti dionicima božanske naravi. Pobožni roditelji posvetili su svoga sina još kao dijete Blaženoj Gospi, a naučili su ga već od rana djelima kršćanskog milosrđa kojima je olakšavao bijedu siromaha, bolesnika, utamničenika. Osjetio je istinitost Gospodinovih riječi ‘da je blaženije davati nego primati’ i stoga je svoja dobra rado dijelio s drugima, osobito s onima koji su bili u životnoj bijedi i nevolji.
Ivan je svršio srednju školu u gradiću Aix. Već je tada skupljao oko sebe mladiće i poticao ih na nesebične žrtve za bližnjega. Otac ga je tada pozvao kući i povjerio mu upravu svog imanja koje je Ivan veoma spretno vodio. Bio je, dakle, sposoban za život i mogao je mirne duše provesti miran i udoban život. Ali, on je brzo osjetio da je pozvan na nešto više. I oko god. 1175. otputuje u Pariz da na tamošnjem Sveučilištu nastavi nauke. Željan nauka dao se svom dušom na studij, ali nije ni tada zaboravljao na djela kršćanske dobrotvornosti. Razvijao je usporedo i svoju vertikalu – odnos prema Bogu, i horizontalu – odnos prema bližnjemu, znajući da je u Kristovu evanđelju najveća zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Razvio je, dakle, u sebi potpuno kršćanstvo.
Svršivši bogoslovne nauke i stekavši doktorat u svetim znanostima, dao se zarediti za svećenika. Kod mlade mise imao je viđenje koje će biti presudno u njegovu životu. Vidio je anđela u bijeloj odori s križem crvene i plave boje na prsima, a do njegovih nogu dva bijedna roba: kršćanina i muslimana, koji su molili pomoć. To je viđenje shvatio kao Božji poziv da se dade na pomaganje kršćanskim robovima koji su dopali ruku muslimana. A takvih je u ono doba bilo vrlo mnogo.
U tu je svrhu osnovao novi red Presvetog Trojstva ili trinitaraca. Pošao je u Rim da zatraži odobrenje svog reda od pape Inocenta III. koji je skupa s njime studirao na Pariškom sveučilištu. Bilo je to u siječnju 1198. Papa ga je primio veoma ljubazno. Nakon molitve i posta odobrio je novi red Presv. Trojstva za otkup robova. Novi redovnici nosili su odjeću bijele boje s crvenim i modrim križem. Za svoju tešku misiju spremali su se molitvom, oštrom pokorom, postom, koji traje gotovo pola godine, te šutnjom preko dana.
Na prvi pohod u Afriku, u Maroko, pošla su dva trinitarca: Ivan iz Engleske i Vilim iz Škotske. Vratili su se u Marseilles sa 168 otkupljenih robova. Dočekao ih je čitav grad. Pogled na jadne robove, koji su toliko toga prepatili, bio je potresan. Građani su se natjecali tko će više pomoći tim bijednicima.
Sv. Ivan se dao tada naveliko na skupljanje novca za otkup robova koji je bio veoma skup. I sam je putovao u Tunis izlažući se velikim pogibeljima. Tako su ga jednom premlatili i pustili samo zato jer su mislili da je ubijen. On se kao po nekom čudu oporavio te nastavio djelo milosrdnog Samaritanca.
Kad se jednom zgodom iskrcao s otkupljenim robovima u rimskoj luci Ostiji, Rimljani su mu priredili veći doček nego nekoć starim pobjednicima Scipionu, Cezaru i Augustu. Dani takve slave bili su ipak rijetki. Više je bilo onih sivih, teških, no svetac je imao živu vjeru i nepokolebljivo pouzdanje u Boga te u zagovor Majke Božje pa je znao svladati i nesavladive poteškoće.
Zadnje 4 godine života, tjelesno već oslabljen i iscrpljen, proveo je u Rimu. Njegovo djelo nastavljali su njegovi duhovni sinovi kojih je svakim danom bivalo sve više. Koliko se taj rad proširio, vidimo po tome što je u XV. stoljeću imao čak preko 800 samostana. Iz potanko opisanih kronika doznajemo da su trinitarci do konca XVIII. stoljeća otkupili 900.000 kršćanskih robova. Samo za njihov otkup žrtvovali su preko 5 milijardi, a još više za njihov prijevoz, liječenje i opskrbu. No najveću žrtvu dao je red što je od god. 1198. do 1622. žrtvovalo 7.115 trinitaraca i svoj život u službi samaritanskoga poziva. Mislimo da te brojke svakome, tko je pristupačan istini, mnogo govore.
Zahvaljujući djelatnosti trinitaraca oslobođen je iz ropstva nakon pet godina sužanjstva i veliki španjolski pisac Cervantes koga je god. 1575. ugrabio alžirski gusar Mami.
Malo pred smrt sveti Ivan de Matha imao je sreću da se susreo sa svetim Franjom Asiškim. Iako različita roda, zvanja i naobrazbe, ipak su po duhu bili prava braća u Isusu Kristu. Prema starim zapisima, sveti Ivan de Matha bio je visoka stasa, uvijek smiren, škrt na riječima, pun duševne uravnoteženosti. Njegovo je životno djelo na početku XIII. stoljeća bilo veoma značajno za skladan razvoj kršćanskoga društva.
Umro je smrću sveca u samostanu Svetog Tome na Celijskom brežuljku u Rimu, koji mu je darovao sam veliki papa Inocent III. Tamo je u ckrvi bio i pokopan, kako još i danas svjedoči nadgrobna ploča. No, tijelo su godine 1665. prenijeli u Madrid, gdje i danas časte njegove zemaljske ostatke.
Red trinitaraca postoji i danas. A bavi se misijama i karitativnim radom. Imaju i svoj samostan Mariagrün u Beču. Po primjeru svoga osnivača trinitarci se i danas trude oko što temeljitije bogoslovne izobrazbe, a gaje veoma i kršćansku askezu. Veliko djelo svetog Ivana de Mathe prava je epopeja kršćanskog heroizma i najdivnije ostvarenje Kristovih riječi: ‘Od ove ljubavi nema veće, ako tko položi život za prijatelje.’
Izvor: Laudato