Sveti Ivan od Križa (1542.-1591.) katolički je mistik, crkveni naučitelj i reformator Karmelićanskog reda. Jedan je od najvećih katoličkih mističnih pisaca.
Juan de Yepes (Ivan od Križa) rođen je 1542. godine u gradiću Fontiveros smještenom na kamenitoj i goloj zemlji središnjeg platoa stare Kastilje, na pola puta između Madrida i Salamanke. Ivanov otac, Gonzalo de Yepes, sin bogatog trgovca svilom u Toledu, oženio je Catalinu Alvarez, siromašnu, neobrazovanu tkalju. Šokirani zbog onoga što su smatrali sramotnim – sklapanje braka s djevojkom nižeg staleža – trgovačka obitelj razbaštinila je Gonzala. U neimaštini i kušnjama Gonzalo i Catalina pronalazili su snagu u uzajamnoj pažnji i ljubavi. Imali su troje djece: Francisca, Luisa i najmlađeg Juana. Ivan je imao nešto više od dvije godine kad mu je umro otac.
Ivan je pohađao sirotište koje je djeci pružalo hranu, odjeću i smještaj te osnovnu naobrazbu uz vjersku poduku. Imao je mogućnost postati šegrt u nekom obrtu. Svećenik koji je bio upravitelj škole, izabire Ivana za akolita na službu u obližnjem samostanu augustinki ‘La Magdalena’. Radio je u sakristiji četiri sata prijepodne, ali i poslijepodne kad bi to poglavar, kapelan ili sakristan zatražili.
Njegova darovitost, blagost i strpljivost našli su svoj izričaj u njegovanju bolesnika. Don Alonso Alvarez, ravnatelj bolnice koja se brinula za siromašne koji su bolovali od kuge, sifilisa i drugih zaraznih bolesti, počeo se zanimati za Ivana i ponudio mu službu njegovatelja i sakupljača milostinje. Don Alonso također mu je pružio priliku i za nastavak školovanja na isusovačkom učilištu.
U školi je pohađao predavanja iz gramatike, retorike, filozofije te latinskog i grčkog jezika. Tako je Ivan došao je u dodir s latinskim i španjolskim klasicima, i više od toga, jer su isusovci zahtijevali visoki standard i neprestano vježbanje, čitanje i literarne radove.
Upoznavši se sa simbolikom klasike, nadareni učenik usavršava se u literarnoj tehnici i otvara se svijetu oko sebe. Godine rada u bolnici i studiranja, zadaće koje se pozivale na odgovornost i ustrajnost, upotpunile su Ivanova rana iskustva siromaštva.
U vremenu odabira životnog poziva, odlazi u samostan Karmel. Predavao je biblijske studije na sveučilištu ‘Colegio de San Andrés’ u Salamantici. Bio je vrlo cijenjen stručnjak. No, ubrzo je postao nezadovoljan životom u Karmelu zbog slabe stege i nedovoljne pokore te je zaželio otići u kartuzijanski samostan. Tu mu je želju poremetio susret sa svetom Terezijom Avilskom, koja ga je pridobila za obnovu samostana sv. Josipa u Avili te samostana u Medini del Campo. Željela je za svoju obnovu imati podršku i muške grane karmelskoga reda te je Ivan od Križa postao prvi karmelićanin terezijanske obnove u zabitom mjestašcu Duruelo u studenom 1568. Od strane braće koja ga nisu razumjela mnogo je pretrpio, jer su smatrali da on unosi razdor u Red. Zbog toga je bio zatvoren u samostansku samicu u Toledu, iz koje je uspio pobjeći nakon devet mjeseci. U tamnici je spjevao većinu svojih najljepših stihova.
Zahvaljujući patnjama i ustrajnosti, karmelićanska reforma je ipak pobijedila. Godine 1580. papa Grgur XIII. odobrio je osnutak bosonogih karmelićana. Zajedno sa sv. Terezijom Avilskom osnivao je karmelićanske samostane. Umro je u 49. godini od čega je 28 godina proveo u Karmelu. Prema nekim svjedočanstvima u noći dok mu je bivalo sve lošije i dok su braća molila pokorničke psalme Ivan ih je zamolio da mu čitaju nešto iz Pjesme nad pjesmama. Zatim je uzviknuo: ‘O, dragocjenih li bisera!’. U ponoć, blago i bez ikakve borbe, umire ponavljajući riječi psalmista: ‘In manus tuas, Domine, commendo spiritum meum’ (U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj).
Njegova književna djela prvi put su objavljena 1618. godine. ‘Uspon na goru Karmel’, ‘Duhovni spjev’, ‘Tamna noć duše’ i ‘Živi plam ljubavi’ klasična su djela europske duhovnosti i književnosti. Najpoznatija mu je knjiga ‘Uspon na goru Karmel’.
Papa Benedikt XIII. proglasio ga je svecem 1726., a Pio XI. proglasio ga je crkvenim naučiteljem 1926.
Izvor: Laudato
