Već duže vrijeme tinjala je želja za biciklističkim usponom na sv. Juru na Biokovo, drugi najviši planinski vrh Hrvatske, koji se nalazi na 1762 metra nadmorske visine. No, prošlogodišnji posjet Nebeskoj šetnici tu želju je odložio na neko vrijeme. Strah koji je taj uspon u meni izazvao bio je toliki da sam zaboravila na sv. Juru i Biokovo. Oživljavanju tog zna nije pomoglo ni poznavanje svečeva života, po tradiciji hrabrog rimskog časnika i mučenika, kojem je već u 17. st. podignuta crkvica na vrhu. Ta crkva je prilikom gradnje televizijskog odašiljača 1965.g. srušena, a istočnije od nje 1968.g. sagrađena je nova. A onda je u kasno subotnje veče došao poziv na zavjetni uspon na sv. Juru s nekolicinom biciklista. Bilo je sad ili nikad. Nije bilo teško donijeti odluku kojom bih ispunila davno odsanjani san.
Rano ujutro uputila sam se autom prema Ravči i selu Kozica odakle smo se uputili prema vrhu. Odmah na početku dočekao nas je strm uspon po asfaltu, na dijelovima i preko 10 %, a onda je uslijedila čista uživancija. Od Saranča do Vrata Biokova vozili smo starom Rodićevom cestom koja prolazi prijevojem Staza, a sagrađena je u 19.st. Do 70-ih godina XX.st. bila je glavna poveznica Makarskog primorja sa Zabiokovljem i Hercegovinom. Od vrata Biokova nastavili smo biokovskom cestom prema Nebeskoj šetnici koja se nalazi na predjelu Ravna Vlaška na visini od 1228 m n/v. Na putu smo zastali na vidikovcu s kojeg se prostirao pogled prema pastirskom naselju Lemešini doci koje i danas svjedoči kako je Biokovo mnogima bila hraniteljica. Na njenim prostorima od prapovijesti se boravilo i lovilo. U njenim plodnim dolinama uzgajao se krumpir i razne žitarice. Na njoj su vlasnici dolaca gradili pastirske kolibe u kojima su boravili jer su se bavili stočarstvom.
Nastavljajući naprijed prema šetnici našla sam se na onom dijelu biokovske ceste koja mi je u lanjskom posjetu unijela strah i trepet. Sada nije unosila strah. Dan je bio prekrasan. A pogled? Ne znaš gdje je ljepši. Ni litica podno ceste nije se činila strma. Dolaskom na Ravnu Vlašku, prošetali smo šetnicom polukružnog oblika koja izvan ruba litice izlazi 11 m. Radost zbog uspona i ljepota pogleda odagnali su strah i dali vjetar u leđa za nastavak uspona prema vrhu. Nakon nekoliko laganih kilometara stigli smo i do konopa. Iskusniji među nama govorili su kako od konopa započinje najteži dio puta. Imali su pravo. Tih posljednjih par kilometara vozilo se lagano, uz povremena zaustavljanja i poglede prema uzvisinama na kojima su se ocrtavali obrisi građevina koji svjedoče o kulturnoj baštini Biokova.
Tih posljednjih par kilometara u glavi se izmiješalo svega, ali su noge nastavile vrtjeti. Pred posljednjih 300 metara radost zbog uspona dolazila je do vrhunca. Do jučer neostvariv san postao je sadržaj života. Sa svih strana spuštao se prekrasan panoramski pogled na Zagoru i otoke. Umah nesta umor, iscrpljenost, zabrinutost. Nestade žamor misli i nasta mir. I pred sv. Jurom na sv. Juru stadoh zahvalna na odvažnosti, hrabrosti i Božjoj prisutnosti u svim trenutcima života.
„Nisam li ti zapovjedio? Budi jak i odvažan! Ne boj se i ne strahuj, jer kamo god pođeš, s tobom je Gospod, Bog tvoj.“ (Još 1,9)
