Crkva 21. stoljeća je Crkva obogaćena mnogobrojnim pokretima koji kroz određene duhovne i molitvene prakse prate svoje članove na putu svetosti. Crkva našega vremena je Crkva u kojoj postoje mnogobrojne kateheze, evangelizacijski susreti, koncerti duhovne glazbe te programi duhovnih vježbi. Zahvaljujući YouTube kanalima te društvenim mrežama, danas svaki vjernik ima priliku biti evangelizator i doći do mnogobrojnih kršćanskih sadržaja. Ne niječući sve blagodati gore navedenih stvarnosti, možemo postaviti pitanje: jesu li ove stvarnosti dovoljne za postizanje osobne svetosti?
Nažalost, posljedica senzacionalističkog svijeta u kojem živimo, jednim dijelom prelila se i na gore navedene događaje i sredstva nove evangelizacije. Puno puta se od vjernika, koji su izranjavani teretom vlastitog života, traže snažna svjedočanstva te ostali izvanjski „dokazi“ obraćenja i upoznavanja Boga. Iskusivši, što je pozitivan element navedenih suvremenih kršćanskih evangelizacijskih stvarnosti, milost Božje ljubavi i opraštanja – brojnim vjernicima se pogrešno nameće teret glasnog svjedočenja, teret kojeg često, zbog opravdanih razloga, nisu spremni nositi. Suočeni s vlastitim ograničenjima, koja svatko ima, takvi vjernici se osjećaju tužno jer nisu „dobri“ evangelizatori, odnosno skrupulozno se krive jer Božju ljubav koju su osjetili nisu spremni posredovati drugima. Osim toga, našim vjernicima stavljamo na leđa i različite druge terete: brojne ekstremne postove, molitve pouzdanja koje isključuju razboritost – krepost vjere, brojno potomstvo koje trebaju ostvariti u vlastitom bračnom životu, zanemarujući pritom crkveni nauk o odgovornom roditeljstvu. Ako neki od navedenih elemenata nedostaje, vjernici stječu dojam kako nisu uspjeli na putu osobne svetosti.
Suprotno navedenom, Ivan Merz ističe da je svetost kod svakoga pojedinca osobni put koji je obilježen njegovim vlastitim životnim okolnostima. Taj osobni put je potrebno izgrađivati kroz: upoznavanje službenog nauka Katoličke Crkve, molitvu koja uključuje redoviti ispit savjesti te čitajući Sveto pismo. Merz naglašava kako je svetost put koji se, primjenom navedenih elemenata, primarno ostvaruje kroz autentičan život u svakodnevnim društveno – obiteljskim odnosima te kroz odgovorno ponašanje prema vlastitim obavezama. Dakle, svetosti nema tamo gdje se zanemaruju vlastita djeca i poslovne obveze zbog koncerta duhovne glazbe ili evangelizacijskih molitvenih susreta. Svetost je tamo gdje se roditelji brinu o čistoj odjeći i prehrani vlastite djece; svetost je tamo gdje unuk baku odvozi na bolnički pregled; svetost je tamo gdje se razgovara s prijateljem o njegovim životnim problemima; svetost je tamo gdje se volonterski darujemo potrebitima; svetost je u svakom „hvala i oprosti“; svetost je u predanju osobne boli i patnje Raspetom; svetost je u ispitu savjesti koji nam pomaže uvidjeti situacije u kojima nismo bili „ljudi za druge“ te u brojnim drugim svakodnevnim situacijama. Surađujući s Kristom u izgradnji svakodnevne svetosti, naše vlastite obitelji i društvenu sredinu (prijatelje, ljude s kojima radimo) obogaćujemo istinskim svjedočanstvom Božje ljubavi i žrtve. Ne odgovarajući na uvrede i poniženja, ljubeći kroz mala djela ljubavi one koji nas „naživciraju“ ili progone, postajemo svjedoci „tihe“ svetosti – svetosti koja najviše svjedoči za Onoga koji nas na nju poziva.
