Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

U svijetu buke, Crkva bi trebala ‘brendirati’ tišinu, a za to postoji vrlo jednostavan način

“Crkva bi u današnjem svijetu doslovno mogla brendirati tišinu kao nešto što je suvremenom čovjeku prijeko potrebno, a tako rijetko nalazi. Umjesto toga, čini se da ni mi sami ponekad ne vjerujemo da se ima puno toga pametnog raditi u tišini s Bogom”


Ne postoji puno stvari po kojima se po pitanju crkvenog života slažem s onima koji se danas u Crkvi zovu ‘tradicionalisti’, ali po jednom pitanju mi se čini da imaju pravo: danas je prilično teško biti u crkvi u tišini. Čini se da se tišina sve više shvaća kao izostanak komunikacije s Bogom, a ne kao uvjet za njezin početak.

Nedavni, možda previše subjektivan događaj, mi je otvorio oči za ovu temu o kojoj sam i ranije razmišljao. Naime, nakon ponešto vremena uspio sam smoći snage da se probudim za dnevnu jutarnju misu u želji da u miru i sabranosti započnem dan u susretu s Bogom. Za ovaj sam čin izabrao crkvu za koju sam procijenio da bi mogla biti jedna od tiših u gradu i nisam bio posve u krivu jer je na misi bilo svega nekoliko vjernika. Sjeo sam i počeo uranjati u meditativno raspoloženje. Svećenik je ušao tiho… i onda se moj plan izjalovio. Netko od prisutnih je zapjevao jednu od onih paralelnih rima koje teško da čovjekov duh mogu uzdići Bogu, a ako se on već k njemu počeo uzdizati, relativno će ga uspješno vratiti.

Da se razumijemo, ovime ne želim reći da pjesma u crkvi ne može poslužiti uzdizanju duha prema Bogu jer sam i sam to pokoji put, iako nažalost prerijetko, iskusio, ali u toj crkvici, u taj jutarnji sat, s tek nekoliko ljudi, s tom paralelnom rimom i, nažalost, moram reći, s glasom koji nije bio usporediv s Pavarottijevim, činilo mi se kao da nije bila riječ o pjevanju nego razbijanju tišine. Kao da je bilo previše neugodno ostati još koji trenutak u miru s Bogom, kao kad ste sa strancem u liftu i samo čekate kad će doći vaš kat da iziđete ili vi ili on jer stajanje u tišini s drugim postaje neugodno. U ponekim liftovima su problemu ove neugodnosti doskočili tako što su počeli puštati radijske programe, ili glazbu, a u crkvama očito time da se stalnim ispuštanjem zvukova vrijeme tišine smanji.

Znam da mi se može prigovoriti da postoje trenuci tijekom mise u kojima se može pjevati i da osoba u tim trenucima ima pravo pjevati, ali postoji li moje pravo za trenutke tišine s Bogom tijekom jedne takve jutarnje mise i tko će naša prava pomiriti? Pitanje je tim ozbiljnije jer se to boravljenje u tišini s Bogom i inače u našim crkvama počesto otežava. Ako vjernik dođe prije dnevne večernje mise, obično se moli krunica, nakon mise traje žamor ljudi koji izlaze, a nakon 10 minuta po završetku mise (kako jutarnje tako i večernje) taman kad sve utihne crkva se obično zaključava. Dobar dio crkava u Zagrebu je tijekom dana također zaključan, pa je tišina, da tako kažem, prilično utišana.

Čini mi se da je to neki oblik posvjetovljenja Crkve koji nije dovoljno zamijećen. Crkva bi u današnjem svijetu doslovno mogla brendirati tišinu kao nešto što je suvremenom čovjeku prijeko potrebno, a tako rijetko nalazi. Umjesto toga, čini se da ni mi sami ponekad ne vjerujemo da se ima puno toga pametnog raditi u tišini s Bogom, to djeluje posve neproduktivno, pa ako nisi na misi, ne moliš krunicu, ne sudjeluješ na probi zbora ili nemaš neku drugu crkvenu obavezu poruka koju šaljemo je: “Žao mi je, ali nemaš što raditi u crkvi”.

Papa Franjo je na zaključku prvog dijela Sinode govorio o vitalnoj važnosti klanjanja Gospodinu za preobrazbu nas samih i Crkve. Sveti Otac nakon jednogodišnjeg procesa koji je uključivao mišljenja i uključenost vjernika iz cijelog svijeta kao lijek za Crkvu nije prepisao ono čime su nas neki plašili (a kasnije se u svojoj dobroj maniri nisu sjetili ispričati):Crkvu koja će više vjerovati strukturama nego Bogu, nego povratak boravljenju pred Gospodinom. Preporučio je kako pastirima tako i vjernicima da borave pred Gospodinom u svetohraništu, ali pitanje je hoće li nas Papine riječi mijenjati ili ćemo opet po tko zna koji puta prijeći preko njih kao da se nisu dogodile? Hoće li naše crkve nakon njegovih riječi biti češće otvorene da puste ljude unutra da se poklone Gospodinu u bilo koje doba dana, u tišini i sabranosti srca?

Dovoljno su očiti razlozi koji se najčešće navode da se objasni to što su naše crkve preko dana nerijetko zatvorene: netko bi mogao ući u crkvu, ukrasti novac iz škrabice, ili još gore ukrasti neku umjetninu ili drugu materijalnu vrijednost. Vjerujem da bi se i uz pomoć suvremene tehnologije pri sprječavanju takvog nečeg našlo onih koji bi uspješno nešto “maznuli” i ne mislim negirati taj problem. Ali dopustimo se zapitati ono već možda pomalo otrcano pitanje “Što bi Isus učinio?”. Ako uzmemo u obzir da je od svih ljudi koji su prije 2000 godina živjeli u njegovom kraju odlučio Judi Iškariotskom, lopovu i izdajici, dati da čuva kesu s novcem, i to novcem za siromahe, čini se da bismo mogli zaključiti da Isus ne bi bio sklon uskratiti svoju pažnju ikome u strahu da bi Juda mogao nešto uzeti dok ga nitko ne gleda. Ne kažem da je Isus bio nepažljiv s novcem, ali ako išta drugo čini se da ga nije cijenio više od želje da bude prisutan za druge.

Drugi razlog je ozbiljniji i vezan je uz strah od svetogrđa, poglavito onog najvećeg povezanog s mogućnošću krađe posvećenih hostija. Vjerujem da bi se tu barem u onim prometnijim crkvama moglo opravdano uložiti u povećanje sigurnosnog standarda, ali u krajnjoj liniji na već postavljeno pitanje: “Što bi Isus učinio?”, meni se kao jednostavan odgovor nameće da je Isus mogao vrlo jednostavno spriječiti svetogrđa vezana za njegovo tijelo tako da se uopće nije gnjavio sa silaskom među nas. Čini mi se da nakon što smo učinili što je u našoj moći da spriječimo pokušaj krađe hostija možemo mirno reći da se Isus ne bi uskratio tisućama u strahu da će ga netko od njih udariti. To mi ne izgleda kao neoprezno rukovanje njegovim tijelom, nego kao poštivanje njegove želje.

Svakome tko je posjetio neku od zemlja na zapadu jasno je da su naše crkve puno ispunjenije nego tamo. Da kod nas, Bogu hvala, još ima ljudi koji su voljni boraviti s Gospodinom. Dok ih ima, ja bih volio da to shvatimo kao privilegij i ne otežavamo im, jer bi se moglo dogoditi da ćemo ih kasnije uzalud dozivati nazad. Dakako, nisam naivac koji misli da bi crkve tijekom dana bile pune vjernika ako ostanu otvorene, ali ako počnemo njegovati tu kulturu, ako počnemo ohrabrivati vjernike da provedu dnevno nekoliko trenutaka s Gospodinom tijekom dana, siguran sam da bi oni s vremenom odgovorili na poziv, posebno ako bismo i na višoj crkvenoj razini pojedini grad ‘brendirali’ kao mjesto otvorenih crkava.

Obično se u ljudskim odnosima kaže da je odnos stekao puninu kada dvoje ljudi može mirno sjediti jedno kraj drugoga bez opterećenja da se stalno mora nešto govoriti, kada dvoje ljudi jednostavno mogu “biti”. Ne vidim zašto bi s Gospodinom bilo puno drugačije, i ne vidim kako doći do tog odnosa bez da ga se aktivno vježba. Zato smatram da bi od svih pastoralnih planova koji su dobri i potrebni i u kojima se naglašava važnost “otvaranja” svijetu, Bogu i jednih drugima, bilo dobro započeti s nečim vrlo jednostavnim: s otvaranjem crkava.

Izvor: Ivo Džeba – Bitno.net

Post Tags
Share Post