Vazmeno trodnevlje započinje misom Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, a dovršava se slavljem Vazmenoga bdijenja tj. slavljem Uskrsnuća Gospodinova. To je jedinstveno slavlje i zato nakon mise Večere Gospodnje, kao ni nakon Službe Muke Gospodnje na Veliki Petak nema uobičajenog otpusta vjernika. Riječi Idite u miru s poklikom Aleluja čujemo tek na koncu Vazmenoga bdijenja jer tek tada dovršeno slavlje koje je počelo na Veliki četvrtak.
Imajući u vidu da se radi o jedinstvenom slavlju ovdje donosimo jedno razmatranje na temelju liturgijskih čitanja čitavoga Vazmenoga trodnevlja.
***
Život Izraelaca u egipatskom ropstvu nije opisan s puno detalja, jer im je svaki dan bio isti. Svaki su dan kao robovi služili egipatskom faraonu. Bili su radna snaga, koja nije imala prava na počinak ni na ikakve blagdane i slavlja. Imali su vrijeme za odmor samo za to da bi bili sposobni ponovno ropski raditi, a slavlja i blagdane u ropstvu nisu imali uopće.
Zato oslobođenje iz ropstva započinje slavljem i ustanovom blagdana Pashe koji se do danas slavi kao spomen izlaska iz egipatskoga ropstva. Prvi korak prema slobodi bilo je slavlje pashalne večere koju je svaka obitelj slavila i blagovala u svojoj kući.
Glavno jelo koje se moralo blagovati te večeri bilo je janje ili kozle od jedne godine, muško i bez mane. Kasnije se uobičajilo da to bude janje. U propisima za slavlje prve Pashe u Knjizi Izlaska naglašava se da sva obitelj blaguje jedno janje. A ako je obitelj bila premalena, tada se trebala priključiti svojim susjedima, i onda bi tada svi oni postali jedna obitelj. Ono što ih ujedinjuje nisu oni sami po sebi, nego ih međusobno i sa sobom ujedinjuje pashalno janje.
Prva Pasha blagovala se opasanih bokova. To znači da članovi obitelji nisu sjedali za stol nego su jeli stojeći, u žurbi, pripravni za polazak na put iz ropstva. Kasnije, kada dođu u Obećanu zemlju Izraelci će Pashu blagovati opušteno sjedeći ili čak ležeći za stolom, i koliko je god moguće, svečano. Ali element pripravnosti i iščekivanja trenutka polaska na put nije nikada nestao iz slavlja Pashe. Na pashalnoj večeri gleda se u prošlost jer se spominje veliko Božje djelo oslobođenja iz ropstva. Gleda se u sadašnjost jer se svaki slavitelj Pashe treba osjećati i postaviti tako kao da baš on sâm te večeri izlazi iz svoga ropstva. Ali gleda se i u budućnost, jer svako slavlje koje se uvijek iznova slavi teži za svojim dovršetkom. Tako je i Isus rekao svojim učenicima kad su se kao jedna obitelj okupili za stolom pashalne večere: „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.“ (Lk 22,15-16). Pasha se, dakle, ne slavi samo s pogledom koji je fokusiran na prošlost u kojoj su se već dogodila velika djela Božja, nego taj pogled sada postaje točka gledišta prema budućnosti u kojoj će se kraljevstvo Božje pokazati u svoj svojoj slavi.
Pashalna večera koju je Isus blagovao sa svojim učenicima bila je posebna. Zovemo je posljednja, ne samo jer je to bila kronološki posljednja večera koje je Isus blagovao prije svoje muke i smrti. Ona je bila posljednja i za to jer su učenici tada posljednji put zajedno s Isusom blagovali ono pashalno janje kako je propisano u Knjizi Izlaska, a ubuduće će blagovati novu Pashu. Naime, ta posljednja večera bila je za Isusove učenike i njihova prva večera na kojoj su blagovali novo pashalno janje, samo Kristovo tijelo i krv u prilikama kruha i vina.
U Prvoj poslanici Korinćanima apostol Pavao svjedoči kako je od Gospodina primio ono što dalje predaje. A radi se upravo o spomen-činu Večere Gospodnje – euharistiji. Pavao ukratko prepričava što se te večeri dogodilo za stolom i navodi one riječi kojima je Isus ustanovio ovaj presveti sakrament. Na kraju kaže Korinćanima: „Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“. Te riječi, naravno, vrijede i za nas. One s novim sadržajem imaju sličnu formu kao i starozavjetno pashalno blagovanje. Euharistija je događaj u kojem se ne slavi samo ono što se dogodilo na Posljednjoj Isusovoj pashalnoj večeri ili ono što se događa danas, nego uključuje i ono što iščekujemo. U euharistiji ne naviještamo samo Kristovu smrt, i ne slavimo samo njegovo Uskrsnuće, nego iščekujemo i njegov slavni dolazak! Euharistija nije jednokratno slavlje. Ona se slavi stalno i zato Pavao kaže Korinćanima: kad god jedete ovaj kruh i kad god pijete ovu čašu… Euharistija je istodobno i hrana i čežnja.
U Evanđelju po Ivanu euharistijskom kruhu i čaši posvećeno je čitavo jedno poglavlje. To je šesto poglavlje u kojem Isus nakon što je nahranio pet tisuća ljudi govori o sebi kao kruhu života, i među ostalim kaže: „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.“ (Iv 55-56). Međutim, kada danas na Veliki četvrtak u evanđelju čitamo Ivanov opis Isusove Posljednje večere ne nalazimo u njemu izvještaj o ustanovljenju euharistije. Na različite načine pokušavaju teolozi objasniti taj Ivanov ‘nedostatak’. Jedno od najpoznatijih a vjerojatno i najlogičnijih objašnjenja jest to da je u vrijeme kada je nastalo četvrto evanđelje redovito slavlje euharistije bilo već tako uobičajeno, da evanđelist Ivan nije osjetio potrebu ponoviti ono što su svi drugi evanđelisti već napisali. Ali s druge strane, Ivan je očigledno osjetio potrebu zapisati jedan drugi detalj koji se dogodio te večeri. Možda zato jer to nije više bilo tako uobičajeno. Zanemarilo se i trebalo ga je naglasiti. Naravno, radi se o pranju nogu, a to je slika za svako služenje bližnjemu.
Isus je u svom govoru o kruhu života jasno rekao: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu.“ (Iv 6,56). I svim je kršćanima jasno da je euharistijsko blagovanje pravo zajedništvo s Kristom i braćom i sestrama. Ali, ne smijemo zaboraviti ni to da je Isus, kad se Petar ispočetka opirao tomu da mu opere noge, rekao: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ (Iv 13,8). A na kraju, kada je svim učenicima oprao noge rekao je. „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ (Iv 13,15).
Ne može se jasnije reći da je pranje nogu, to jest svako služenje jednih drugima, također ono što nam je Krist zapovjedio da činimo njemu na spomen. I da to ne činimo prisilno kao robovi, nego da naše služenje drugima bude pravo slavlje ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
***
Nakon Večere Isus je otišao sa svojim učenicima u Maslinski vrt i tu započinje opis njegove muke u Evanđelju po Ivanu koje čitamo na Veliki petak. Svaki evanđelist u opis Isusove muke unosi neke posebnosti ili ispušta nešto što navode drugi evanđelisti. Tako Ivan ispušta opis Isusove tjeskobne molitve u Maslinskom vrtu. On prikazuje Isusa kako prolazi kroz muku s punom sviješću o njezinom konačnom pobjedničkom ishodu. Zato je Isus u svim trenucima muke kroz koju je morao proći prikazan pun dostojanstva, premda je ono tada bili najviše ugroženo.
Stoga bismo, kao Ivanovu posebnost, uz Isusov lik na križu htjeli istaknuti i lik njegove majke Marije, jer je i ona u najgorim trenucima života prikazana dostojanstveno stoji pod križem svoga sina.
Jedini glagol kojim se opisuje Marija pod križem jest glagol stajati. I to izrečen u množini: „Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena…“ Marija pod križem nije stajala sama nego zajedno s drugim ženama koje su Isusa pratile od Galileje do Kalvarije kao i Isusovim ljubljenim učenikom koji je jedini nasljedovao svoga učitelja sve do križa.
U mnoštvu onih koji su se s Isusovom mukom i umiranjem rugali i za razliku od onih koji su pred Isusovom smrću pobjegli, Marija je bila prva među onim ženama koje su, makar i u nemoćnoj nazočnosti, htjele Isusu ostati vjerne do kraja i biti mu blizu u najtežim trenucima. Ona i druge žene nisu mogle spriječiti ni križ ni smrt, ali su mogle za križem ići i uz umirućega stajati. Stajati uz umirućega znak je odanosti, zajedništva i vjere, i žene su pazile da Isus ne umre osamljen. I to ne radi običaja. Sve žene pod Isusovim križem imaju ime i vjerno su ga pratile. A njegova majka stojeći u boli koja joj je probadala dušu (usp. Lk 2,35) na poseban način među njima svjedoči izvanrednu snagu duha. U najvećoj boli koju je mogla doživjeti, a to je da kao majka gleda kako joj umire izmučeno dijete, ona ne pada u očaj niti ikakvom riječju ili gestom želi skrenuti pažnju na sebe. Gotovo kao da se „sakrila“ među ostalim ženama. Ali Isus ju je ipak vidio. Slično kao što je ugledao onu siromašnu i neznatnu udovicu koja je u hramsku riznicu ubacila više od sviju jer je ubacila sav svoj žitak (usp. Lk 21,2-4).
I tako se događa onaj evanđeoski ‘paradoks’ po kojem onaj koji je spreman sve dati sve i dobiva. Umirući Isus svoju majku časti s dvije najživotnije riječi. Naziva je Ženom (od koje je rođen, usp. Gal 4,4) i Majkom (onih koji vrše njegovu riječ, usp. Mk 3,34). Drugim riječima, ona ga podsjeća na život, a ne na smrt.
Podno križa, blizu groba čija je utroba uskro primila mrtvo Isusovo tijelo stajala je žena iz čije je utrobe to tijelo rođeno. Njegova muka i smrt već su se dogodile, a majka Marija sa svojim stajanjem pod križem bila je posljednji navještaj njegova ustajanja iz groba.
***
Nakon niza starozavjetnih čitanja koja se čitaju pod svjetlom uskrsne svijeće ove godine čita se u Vazmenom bdijenju opis Isusova uskrsnuća iz Evanđelja po Mateju. Prisjetimo se stoga kako Matej spominje da se u času Isusove smrti protresla zemlja i raspukle pećine, a hramska se zavjesa razderala odozgor do dolje (Mt 27, 51). Isto tako potresno Matej opisuje i dolazak žena na Isusov grob. Nakon što su obdržale subotnji počinak Marija Magdalena i druga Marija prvoga dan u tjednu rano ujutro otišle su na Isusov grob, jer su htjele biti s njime i nakon smrti. Ali kad su se približile grobu zemlja se potresla, anđeo Božji sišao je s neba, otkotrljao kamen s Isusova groba, sjeo na kamen i objavio: „Isusa Raspetoga tražite. Nije ovdje! Uskrsnu kako reče.“ (Mt 28, 5-6).
Dalje se na dan uskrsnuća ne događa ništa spektakularno. Isus ne likuje nad svojim protivnicima i ne pokazuje se ni Kajfi ni Pilatu, nego baš kao i na početku svog javnog djelovanja, ide ponovno tražiti svoje učenike.
Nastavak poruke koju su u uskrsno jutro žene čule najprije od anđela, a onda i od samog uskrslog Isusa glasi: „Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“ (Mt 28, 10; usp. 28, 7)
Tek s ovim riječima, uskrsna vijest postaje za Isusove učenike i prava Radosna vijest. Jer, što bi im značilo Isusovo uskrsnuće, kad on ne bi više htio imati s njima nikakva posla? Žene podsjećaju učenike da im je Isus u navještaju njihove zataje navijestio i svoje oproštenje: „Ali kad uskrsnem, ići ću pred vama u Galileju.“ (Mt 26, 32). Sada se to obistinilo.
Uskrsli Isus ponovno okuplja svoje učenike, i to ne neke druge, nego upravo one iste koji su ga napustili kad ga je svjetina naoružana mačevima i toljagama uhvatila u Getsemanskom vrtu (Mt 26, 56). Nakon svega toga učenici sami svojim snagama nisu bili spremni obnoviti ono prvotno zajedništvo koje su imali s Isusom. Juda Iškariotski se u očaju i beznađu zbog izdaje čak i objesio (Mt 27, 3-5). Ali, iako su ga zatajili, učenici nisu izgubili Isusovo povjerenje. On ih još uvijek zove braćom i na novim temeljima želi uspostaviti ponovno prijateljstvo. Poziva ih da se vrate u Galileju. To je mjesto njihova prvog susreta i polazna točka zajedničkog puta. On će istim stazama ponovno kao učitelj ići pred svojim učenicima, ali će ga njihove oči sada pratiti prosvijetljene jasnoćom uskrsnog svjetla.
Nakon Isusova uskrsnog dara oproštenja i zajedništva, učenici više nisu isti. Shvatili su sve što je prošlo i spremni su prihvatiti sve što dolazi. Bili su potišteni jer su prekinuli zajedništvo sa svojim učiteljem, ali ih on nije ostavio same sa njihovim grijehom. Ponovno ih je okupio i pozvao da bude s njime – Pobjednikom nad smrću i izbaviteljem iz ropstva grijeha.
