Zašto opraštanje ne ide lako? Kad sastavljaš komadiće svoga života nakon velikih životnih povreda počinješ shvaćati da više ništa neće biti kako je bilo i prije. Od buđenja, preko svakodnevnih obaveza do odlaska na počinak više ništa nije isto. Počinješ uočavati da je jedan dio tebe nestao u nepovrat. Onaj dio koji je vjerovao ljudima, ljubio, davao bez očekivanja. Gledaš tako nakon povrede ljude oko sebe i vidiš da ih je manje nego što ih je bilo prije. Kada si bio vedar, nasmijan, raspoložen za sve izazove. Još nisi svjestan cijele svoje priče jer si nakon najtežih razdoblja odmah gurnuo u zaborav one najteže epizode. Jer nije bilo lako ponovno prolaziti ono što su ti ljudi učinili. Stojiš tako pred svojim životom i pitaš se kako dalje? Dali se malo povući od ljudi i napraviti distancu? Jer si u konačnici tako sigurniji i zaštićeniji. Stojiš tako pred jednim zidom i čini ti se kao da si ušao u neku slijepu ulicu. I pitaš se što i kako dalje? A odgovora nema.
Jednog dana na satu vjeronauka u školi razgovarao sam s djecom na temu opraštanja. Počeo sam tako govoreći im da nisu sve povrede iste. Nije isto oprostiti onome tko ti je samo stao na nogu i onome… I tu sam zastao. Imao sam puno primjera ali se nisam usudio djeci sugerirati niti jednu tešku stvar koje danas ljudi čine jedni drugima. Samo sam pustio da oni kažu nešto što je je po njihovom mišljenju jako teško i nalazi se na samom rubu opraštanja. A onda je jedan mali dječak rekao riječ „doktori“. Pogledao sam ga i zastao. Poznavao sam toga dječaka i znao cijelu njegovu priču od rođenja ali nisam htio nikada početi tu temu. O čemu se radilo? Dogodila se liječnička pogreška pri rođenju i djetetu je za cijeli život ostala jedna vrsta invalidnosti. Pogledao sam ga i znao sam da se u sebi bori i da mu nije lako. Da raste, sazrijeva i postaje svjestan težine života i povreda koje čovjek dobije ničim izazvan. Onim namjernim i nenamjernim povredama. Malim i velikim.
Postoje povrede, koje su neki ljudi u životu doživjeli, koje su toliko velike i teške da čak zahtijevaju sudjelovanje stručnjaka, bilo psihoterapeuta, psihologa, svećenika duhovnika ili nekog drugog relevantnog eksperta koji bi pomogao čovjeku nositi se sa traumama koje su ga obilježile za cijeli život. S druge strane mnogi povrijeđeni ljudi o tim stvarima ne žele nikome ni pričati. Zatvaraju se u svoje sobe i plaču u jastuk. A onda nakon nekog vremena obrišu suze i iziđu među obitelj, prijatelje i kolege i nabace jedan osmijeh na lice. Veliki osmijeh iza kojega nikada ne bi mogao pretpostaviti što se nalazi. Zakopavaju te rane u sebi i nose se s njima kako znaju i umiju. Šute o svemu, dok ne dođu u neku situaciju kada ponovno na površini izbije sav talog bola i nose se s njim na način koji su sami stvorili samo da prežive tu situaciju. Prežive dan po dan. Zato je neizmjerno teško doći tim ljudima i pitati ih: Jesi li mu/joj oprostio?
Ne ide to preko noći. Ništa ne ide preko noći. Ni dobre stvari a kamoli one teške i loše. Nekada ne ide ni nakon tjedan dana. Nekada su potrebni mjeseci. A nekada čak i godine. Ne znamo što sve ljudi nose u sebi, a sudimo ih. Govorimo da su ovakvi ili onakvi. Dajemo im savjete i rješenja a nemamo pojma kolika je bol u dubini duše. A zapravo ne možemo ni znati, možemo samo jednim krajičkom srca pretpostaviti ili osjetiti.
Kako god bilo zapamti jednu stvar, nisu svi ljudi isti. Ne udaraju svi u tvoje slabe točke. Ne podapinju svi noge jer se ne mogu nositi s dobrim i lošim u drugome. Ili u sebi. Kako god bilo, naše emocionalno zdravlje prije svega ovisi o našem duhovnom zdravlju. O našoj povezanosti s Bogom. O našem radu na sebi. Trenucima molitve, kontemplacije i čitanja Svetog Pisma. Ovisi o našoj povezanosti s Isusom u sakramentima Pomirenja ili Euharistije. Ovisi o ljudima kojima smo okruženi i koji nam pružaju podršku. Ovisi o saznanju da naš život ipak ima smisla nakon svega što se dogodilo. Ali taj smisao treba pronaći i niti malo lako. Dan po dan s Bogom i sve je mnogo lakše.
Mario Žuvela
Fotografija: Ivana Grabić
