(VIA CRUCIS OMNIUM PECCATORUM MISERRIMI)
I.
Suđenje
Dȁ. Kriv sam. – Ruke, Pilate, ne peri.
Krv moja ne će ostati na tebi.
Svog Judu ja sam nosio u sebi;
A nevjeru u svojoj rađah vjeri.
Na tr’jem, pred narod, ne vodi me. – Sâm,
Kakav sam, što sam, ja već davno znam.
II.
Križ
Nemojte za me križ u šumi sjeći!
Hoću da umre jadna pȕt mi ova
Na drvu, što je od mojih gr’jehova
Građeno! Za se hoću jad još veći!
Ja nisam On. – Bol i vaj duše moje
Dat samo može mulj s pličine svoje.
III.
Prvi put pod križem
Spasenja drvo nosio je Bog
Na Golgotu. – Ja slab sam čovjek koji,
Prteći breme sviju zala svojih,
Ne vidi kraja bolnog puta svog.
Padam. – A ne znam hoću l’ se i dići;
Pa na vrh ili u do dublji stići.
IV.
Majka
O majko, grči sva se tvoja put
Gledajuć’ muku i krv rana mojih.
Al duša tvoja neka se ne boji.
Ma kakav bio, ja sad znam svoj put:
Ko zv’jezde dv’je, kroz tamu ove noći,
Vode me tvoje rasplakane oči.
V.
Šimun Cirenac
Šimune, križ moj za tebe je lak.
On može tebi samo plȍt da reže.
Ti ne znaš bol što do dna duše seže
Pa noge lomi, rađa stud i mrak …
Čovječe, stani. To mi drvo vrati.
Što trebam, ne će trud mi tvoj sad dati.
VI.
Veronika
O ti, što muke krv i patnje znoj
Laganom rukom otre sa mog čela,
U vodi kojeg sad ćeš prati vrela
Pređu, što na njoj gad je osto moj?
– Dva vrela znam: te tvoje oči dvije.
I tkivo bit će čišće nego prije. –
VII.
Drugi put pod križem
Dajte da ležim gdje i padoh. Prah
Nek zubma grizem. I ko crv nek plazim.
Dostojan nisam stopama da gazim
Njegovim. – Malo ljudima ja dah.
Ni ljubit znah, ni trpjet kao Bog.
Prođ’te ko vojska preko t’jela mog!
VIII.
Žene
O vi, što, dobre, nikoste ko cv’jeće
Na kamenju i trnju moga puta,
Ne plačite. – I moja bol će ljuta
U sjajnu zraku stvoriti se sreće,
Kad budete to lice gledat moje
U vedrim očma male djece svoje.
IX.
Treći put pod križem
Poduprite me! Već je blizu vrh.
Šibajte! Snažno! – Bol će t’jelo dići.
I žeđa moja k vrućima će stići
Što duši daju svih blaženstva srh.
Kad tu već stigoh, moram sad i ja
Da ispijem svoj pehar – sve do dnȁ.
X.
Raspinjanje
Moje su ruke ko dva mrtva krila.
Moje su noge ko dv’je suhe grane.
Bat bije, i klin prodire. Al rane
Ne osjeća ni pȕt, ni kost, ni žila.
I bolovi me izdaše već svi.
–- Ni trpjet ne znam, Bože, kao ti!
XI.
Napitak
Na križ svoj pribit, žedan viknuh: – Vode!
A spužva nešto ižme mi na usta.
Kiselo, gorko to je piće. – Susta Dah.
Na dnu grla ko da trn me bode.
Žuč neku gutam. – Da, to moj je med.
Al stvoren sav u ocat i u jed.
XII.
Smrt
Napokon! – Eto: sad se na me ruši
Nešto ko na žal uzburkani vali.
U rani čavô kao vatra pali.
U t’jelu led; a strah i bol u duši.
O Hriste, u čas zadnjeg hropca mog
Milost mi kapnu: trunak bola tvog.
XIII.
Skidanje s križa
Za t’jelo svoje više ne znam. – Sada
I duši tvrdi čvorovi se dr’ješe.
Sve zlo, što u me usađeno bješe,
Ko suho lišće s mrtve grane pada.
Niz drvo klizim. – Al ja ne znam reći
Da l’ mi je u grob il u zipku leći.
XIV.
U grobu
Hriste, sad znam što bješe tvoja žrtva.
Dah tvoj je proso i vrh ljudskih raka.
Istječe sunce iz leda i mraka.
Duh moj se budi, kad je put već mrtva.
Preda mnom nešto lebdi, nešto s’jeva.
Gore, na grobu, Anđel sjedi. – Pjeva.
Vladimir Nazor, “Ja vjerujem”, Poezija religioznog sadržaja, Zagreb, 2014., str. 117.-121.
Priredio: Nedjeljko Mihanović
