Slutnja te ljudska nije dugo znala.
A ti si, pređom od zvijezda vita,
Već u dan prvi čovječanstvu sjala
Na nebu, još u praskozorje mita.
Bol naš je luto mrakom divljih žala,
Trag da ti nađe i da za te pita;
A ti si davno nad zipkom nam stala,
Sva sjajna, rosom i zrakama mita.
O Zv’jezdo mora, našeg duha oči
I sad te vide samo kad u noći
Života svi smo tamom obaviti;
Dok sveđer ista, sa neba daleka,
Nad nama bdiš i sjaš – jer odvijeka
Bila si, jesi i vječno ćeš biti!
Vladimir Nazor, JA VJERUJEM Poezija religioznog nadahnuća, Zagreb, 2014., str. 164.
Priredio: Nedjeljko Mihanović
