Nakon 100 dana pontifikata papa Lav XIV. je odlučio predslaviti svetu misu sa siromašnima i djelatnicima Caritasa u svetištu „Santa Maria della Rotonda“ u Albanu. Nakon svete mise s njima je podijelio i zajedništvo kod nedjeljnog ručka.
Drage sestre i draga braćo, radost je okupljati se zajedno, a slavlje nedjeljne Euharistije daruje nam još dublju radost.
Svatko od nas dolazi u crkvu s nekom umornošću i strahom.
Ponekad manjim, ponekad većim – i odmah se osjećamo manje sami, zajedno smo, pronalazimo Riječ i Tijelo Kristovo.
To čini Duh Sveti, Duh Uskrsloga, među nama i u nama, tiho, nedjelju za nedjeljom, dan za danom.
Izvana crkva, kao svaka ljudska stvarnost, može nam se učiniti oštrom ili strogo oblikovanom. No njezina božanska stvarnost očituje se kad prijeđemo prag i pronađemo gostoprimstvo.
Tada su naša siromaštva, ranjivosti i, osobito, neuspjesi zbog kojih bismo mogli biti prezirani i osuđeni – a ponekad sami sebe preziremo i sudimo sebi – konačno primljeni u nježnu Božju snagu, u njegovu ljubav bez oštrine i uvjeta.
U njoj postajemo Crkva majka, koja rađa i obnavlja ne snagom ovoga svijeta, nego krepošću ljubavi.
Možda nas je, u Evanđelju koje smo upravo čuli, iznenadila Isusova riječ.
Tražimo mir, a čuli smo: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje“ (Lk 12,51). Mogli bismo mu gotovo odgovoriti: „Kako, Gospodine? I ti? Već imamo previše podjela. Zar nisi baš ti rekao na Posljednjoj večeri: ‘Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem’?“
„Da – mogao bi nam odgovoriti Gospodin – to sam ja. No sjetite se da sam te večeri, svoje posljednje večeri, odmah dodao o miru: ‘Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši’“ (usp. Iv 14,27).
Zato, da bi njegov mir, Božji shalom, bio među nama, Isus nam mora reći:
„Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ (Lk 12,49). Možda će se i naši bližnji, kako Evanđelje nagovješćuje, pa čak i prijatelji, podijeliti oko toga.
Netko će nam savjetovati da ne riskiramo, da se čuvamo, jer je važno ostati spokojan, a drugi nisu zaslužili ljubav.
Isus se, međutim, hrabro uronio u našu ljudskost. To je „krštenje“ o kojem govori (r. 50): krštenje križa, potpuno uranjanje u rizike koje ljubav nosi.
A kada „primamo pričest“, hranimo se tim njegovim hrabrim darom.
Ne oganj oružja, ni riječi koje spaljuju druge. Ne.
Oganj ljubavi, koji se spušta i služi, koji suprotstavlja ravnodušnosti brigu, a nasilju blagost; oganj dobrote, koji ne košta kao naoružanje, već besplatno obnavlja svijet. Može donijeti nerazumijevanje, ruganje, pa čak i progon, ali nema većeg mira od nošenja te plamene ljubavi u sebi.
Potaknut ću vas da se ne dijelite među sobom na one koji pomaže i one koji primaju pomoć, tko daje, a tko prima, tko se osjeća siromašno, a tko nudi svoje vrijeme, znanje, ili pomoć.
Mi smo Gospodinova Crkva, Crkva siromašnih, svi dragocjeni, svi subjekti, svaki nositelj posebne Božje Riječi.
Zahvaljujem svima koji u svakoj kršćanskoj zajednici pomažu susretu različitih ljudi – prema podrijetlu, ekonomskom, psihičkom, emotivnom stanju: samo zajedno, samo kao jedno Tijelo u kojem i najslabiji sudjeluje s punim dostojanstvom, postajemo Tijelo Kristovo, Božja Crkva.
To se događa kad oganj koji je Isus donio spali predrasude, oprez i strahove koji još uvijek isključuju one koji u svojoj povijesti nose siromaštvo Krista.
U siromašnima ga, naprotiv, pustimo da uđe – i tada ćemo sklopiti mir i sa svojim siromaštvom, onim kojega se bojimo i poričemo tražeći mir i sigurnost po svaku cijenu.
