Naslov ove kolumne, preuzet iz Irenejeva djela Adversus haereses, III,16,9, vodi nas njegovim promišljanjima o tome da je Isus Krist, Sin Božji, „jedan te isti“. To da je naš Gospodin „jedan“, danas se vjerojatno nikome neće činiti tvrdnjom koju treba posebno isticati. Tà svake nedjelje u euharistijskom slavlju ispovijedamo vjeru „u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega“. No što je s onim Irenejevim dodatkom, kojim je precizirao da je riječ ne samo o „jednom“, nego i o „istom“? Zašto je smatrao da to treba dodati?
U podlozi Irenejevih riječi stoji ne samo tradicija koju je Crkva primila od apostola, nego i sasvim konkretni i ozbiljni izazovi koji su tu tradiciju nekim svojim novim i krivim tumačenjima dovodili u opasnost.
Sjetimo se onoga što smo već prije čuli o gnosticima i njihovim božanskim eonima. Sjetimo se, naime, imena nekih eona: Istina, Riječ (Logos), Život, Jedinorođeni, Krist, Isus ili Spasitelj. Sjetimo se da su govorili i o psihičkom Kristu, nazivajući tako onoga koji se, bez pravoga tijela, pojavio na ovoj zemlji i na kojeg je sišao Isus Spasitelj. Gnosticima ta imena, kojima i mi danas nazivamo Gospodina našega Isusa Krista, nisu bila imena „jednoga“, nego mnogih. Irenej je to veoma dobro uočio pa je upozoravao da njihovo učenje posve izokreće vjeru Crkve: „Svi su oni dakle izvan ‘ekonomije’ koji, pod izlikom ‘gnoze’, misle da je drugi Isus, drugi Krist, drugi Jedinorođenac, drugi Logos, drugi Spasitelj (…) njihov nauk (…) rastavlja na dijelove i na mnoge načine dijeli Sina Božjega“ (Isto, III,16,8); „Nije to dakle sišao navodni Krist na Isusa, niti se smije izmišljati da je drugi bio Krist a drugi Isus, nego je Božanski Logos, Spasitelj svih i Gospodar neba i zemlje – taj Logos koji nije drugi nego Isus, kao što smo već pokazali – koji je uzeo tijelo i Otac ga je pomazao Duhom, postao Isus Krist“(Isto, III,9,3).
Na gnostičku podjelu Isusa Krista na različite eone i, osim njih, na tzv. psihičkog, zemaljskog Krista, Irenej je dakle gromko odgovarao: Isus Krist nije sad jedan, sad drugi, sad pak neki posve treći ili čak četvrti i peti… Isus Krist nije mnogi nego je JEDAN! Tko tvrdi suprotno, on je „izvan ekonomije“, odnosno njegovo učenje nema ništa zajedničko s Božjim planom spasenja. Štoviše, to je veoma pogubno učenje i treba ga jasno prokazati da ne bi, zbog toga što se služi istim imenima kojima kršćani nazivaju Isusa Krista, zavelo one koji u njega vjeruju!
Osim toga, Irenej je, opet protiv gnostika ali i protiv Marciona i njegovih sljedbenika, ispred imena Isusa Krista, Sina Božjega, često stavljao riječ „isti“. Tim je dvjema herezama bilo zajedničko dualističko shvaćanje svijeta i njemu pripadajući veoma pesimističan pogled na materiju. I jedni i drugi su, premda svaki na svoj način, tvrdili da postoji radikalna suprotnost između Boga koji je stvorio svijet i materiju i Boga kojega je objavio Isus Krist. Oni, prema njima, nisu bili isti! Upravo usuprot takvim tumačenjima Irenej se neprestano pozivao na apostole i svetog Pavla. Ustrajno je pokazivao da su oni poznavali samo „jednog te ISTOG“ Logosa Božjega, Sina Božjega, Isusa Krista. Kada bismo mnoge Irenejeve misli o toj temi poput mozaika saželi u jednu rečenicu, mogli bismo kazati da je želio reći da su nam apostoli i sveti Pavao predali ovu istinu: Božji Logos (tj. vječna Riječ, ako se poslužimo riječima iz Prologa Evanđelja po Ivanu), „po kome je sve stvoreno“ (Isto, III,8,2; III,18,1; Demonstratio praedicationis apostolicae, 6), koji je „jedini Sin Božji“ (Adversus haereses, III,17,4; III,16,2) i „Gospodar neba i zemlje“ (Isto, III,9,3), „koji je oduvijek prisutan u ljudskom rodu“ (Isto, III,18,1), „koji se ukazivao prorocima“ (Demonstratio praedicationis apostolicae, 6)… TAJ ISTI se „utjelovio radi našega spasjenja“ (Adversus haereses, III,16,2; III,17,4), taj isti je Isus Krist „koji je rođen od Marije“ (Isto, III,12,7), koji se „sjedinio sa svojim vlastitim djelom koje je oblikovao i postao trpljivim čovjekom“ (Isto, III,18,1), „koji je trpio za nas, koji je prebivao među nama“ (Isto, I,9,3), „koji nas je po svojoj muci pomirio s Bogom, koji je uskrsnuo od mrtvih i koji je o desnici Očevoj“ (Isto, III,16,9). Jednom riječju, Očev Logos i Isus Krist su JEDAN TE ISTI. Onaj vječni i onaj utjelovljeni su JEDAN TE ISTI.
Tim je svojim mislima Irenej uvelike anticipirao onaj govor Crkve koji će se jasno iskristalizirati tek mnogo godina kasnije, 451. godine na Kalcedonskom saboru. A što je učinio u svojem vremenu? Pokazao je da nema ni više bogova ni više Isusa Krista. Pokazao je da nema razlike između starozavjetnog i novozavjetnog Boga. Pokazao je, osim toga, da nije dobro prezirati materiju jer je JEDAN TE ISTI onaj koji ju je na početku stvorio i onaj koji se, kada je došla punina vremena, utjelovio.
Ovu kolumnu neću završiti izravnim komentarom gore opisanih Irenejevih misli. Završit ću je pomalo osobno.
Prošlog mi je mjeseca, na spomendan sv. Ireneja koji Crkva slavi 28. lipnja, jedan dragi bivši student napisao: „Draga Profesorice, neka Vas prati nebeski zagovor svetog Ireneja iz Lyona! (…) To su predivne uspomene koje nosim u srcu.“ Jako sam se razveselila toj poruci. Pa ipak, u meni se istodobno rodila neka nostalgija za onim vremenima kada sam predavala kolegij „Kristologija i soteriologija sv. Ireneja Lionskog“. Ne ulazeći u detalje, mogu samo reći da su to bila divna vremena. Uz nostalgiju, kao da me prožela i neka tuga, pa čak i gorčina. Sadašnja mi se vremena, naime, uopće ne čine divnima a ja ih, unatoč svim naporima i molitvama, teško razumijem i ne umijem ih promijeniti. A onda mi se srce smirilo. Pomislila sam: i u onim i u ovim vremenima, u svim okolnostima, prisutan je ON, „jedan te isti“!
Andrea Filić
