Sveti Irenej rođen je najvjerojatnije u Smirni, u Maloj Aziji, sredinom 2. stoljeća. Ondje je, kao mladić, slušao svetog Polikarpa. Kasnije se preselio u Galiju gdje je, nakon smrti tamošnjeg biskupa Potina, bio izabran za lionskog biskupa. Prema predaji, umro je 202. godine.
Papa Franjo proglasio ga je 21. siječnja 2022. crkvenim naučiteljem, davši mu naslov „doctor unitatis“, tj. „učitelj jedinstva“. Budući da je Irenej bio „duhovni i teološki most između istočnih i zapadnih kršćana“, papa je želio je da se nadahnjujemo na njegovu učenju i tako kročimo putem prema punom zajedništvu Crkve. U svojoj je odluci ukazao i na simboliku imena novoga crkvenog naučitelja: „Njegovo ime Irenej izražava onaj mir koji dolazi od Gospodina i koji pomiruje, ponovno integrirajući u jedinstvo.“
Zbog istog je razloga još davno, u prvoj polovici 4. stoljeća, i crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski Irenejevo ime povezao s mirom (grč. eirḗnē): „Irenej je netko tko s pravom nosi ime. Svojim je imenom i ponašanjem bio mirotvorac. Iznesenim je pozivao i posredovao za mir među Crkvama. O nastalom je pitanju preko pisama prisno priopćio što je skladno ne samo Viktoru nego i velikom broju drugih crkvenih vođa“ (Crkvena povijest, 24,18).
O kakvom je pitanju riječ?
U 2. se stoljeću intenzivno raspravljalo o datumu slavljenja Uskrsa. U Maloj Aziji, Irenejevu rodnom kraju, biskupi su se držali drevne predaje, prema kojoj se Uskrs slavio 14. nisana (zato ih se nazivalo kvartodecimanima). Za razliku od ostalog kršćanskog svijeta u kojem se Uskrs slavio u nedjelju, dan Gospodinova uskrsnuća, maloazijski su biskupi tvrdili da „treba opsluživati ono što im je najprije od davnine predano“ (Isto, 24,1). U njihovo je ime biskup Polikrat pisao papi Viktoru, pozivajući se na tradiciju koja potječe od svetih apostola Filipa i Ivana i koju su obdržavali i drugi maloazijski biskupi i mučenici (usp. Isto, 24,2-8). Tvrdio je da su svi ti biskupi „prema evanđelju opsluživali četrnaesti dan Pashe“ te da „ništa nisu prekoračili nego su slijedili pravilo vjere“ (Isto, 24,6). Papa očito nije bio impresioniran tim tumačenjem. Viktor je, naime, „poduzeo da od općega jedinstva kao one koji krivovjerno misle hrpimice odcijepi kršćanske zajednice cijele Azije zajedno sa susjednim Crkvama“ (Isto, 24,9). O svojoj je odluci, prema kojoj su „sva tamošnja braća izvan zajedništva“, pisanim putem obavijestio ostatak Crkve (usp. Isto).
U takvoj je situaciji posredovao Irenej. Kao lionski biskup, on je zastupao da Uskrs treba slaviti u nedjelju. No zbog svojeg je podrijetla dobro razumio i maloazijske biskupe. Napisao je papi pismo, savjetujući mu „da ne odvaja čitave Božje Crkve jer opslužuju drevni običaj“ (Isto, 24,11). Uz različite običaje datuma slavljenja Uskrsa bili su povezani i različiti načini na koji se postilo u korizmi pa je Irenej, u svojem pismu, ovako napisao papi Viktoru: „Ta različitost kod opslužitelja nije nastala sada u naše dane već davno ranije kod naših predšasnika. Oni su pokraj posvemašnje točnosti, kako se čini, taj običaj držali na snazi u jednostavnosti i vlastitoj priprostosti te prenijeli budućnosti. Ipak svi oni nisu ništa manje čuvali mir. I nama je do mira s drugima. Upravo nesuglasnost oko posta potvrđuje jednodušnost u vjeri“ (Isto, 24,13). Da bi uvjerio papu, naveo mu je primjer njegovih prethodnika na rimskoj stolici koji se oko istog pitanja također nisu slagali s maloazijskim biskupima, no nikada ih zbog toga nisu odbacivali. Osobito je istaknuo raspravu pape Aniceta i smirnskog biskupa Polikarpa koji su se, nakon rasprava, „razišli u miru“ te je „u cijeloj Crkvi bio mir, bilo da se to opsluživalo ili ne opsluživalo“ (Isto, 24, 16-17).
Prema Ireneju je, dakle, jednodušnost u vjeri temelj mira u Crkvi. On je prvi koji je sustavno govorio o „pravilu vjere“ tj. „pravilu istine“, o tradiciji koja potječe od apostola i koja drži Crkvu u jednodušju. Evo jednog od mnogih Irenejevih citata u kojima je govorio o tom pravilu: „Evo dakle poretka pravila naše vjere, temelja naše građevine i potpore našeg ponašanja: Nestvoreni Bog Otac, neobuhvatljiv, nevidljiv, jedan Bog, stvoritelj univerzuma: to je prvi članak naše vjere. Drugi pak članak: Riječ (Logos)Božja, Sin Božji, Krist Isus naš Gospodin koji se ukazivao prorocima prema vrsti njihova proroštva i prema stanju Očevih ekonomija, po kojemu su sve stvari stvorene; koji je, povrh toga, na svršetku vremena, da rekapitulira svaku stvar, sebe učinio čovjekom među ljudima, vidljivim i opipljivim, da uništi smrt, učini da se pojavi život i uspostavi zajedništvo Boga i čovjeka. Treći članak: Duh Sveti po kojem su proroci prorokovali, po kojem su oci učili ono što je Božje i koji je vodio pravednike na putu pravde, u posljednje je dane bio izliven na nov način na čovječanstvo da obnovi čovjeka po svoj zemlji u odnosu prema Bogu“ (Demonstratio praedicationis apostolicae, 6). To je, prema Ireneju, pravilo istine, to je vjera koju smo primili od apostola i koju svi trebamo držati.
To je vjera koja nas čuva u zajedništvu: „Primivši dakle to propovijedanje i tu vjeru, Crkva, iako raspršena po svem svijetu, brižno ih čuva, kao da stanuje u samo jednoj kući, u njih vjeruje na jednaki način, kao da ima samo jednu dušu i samo jedno isto srce, te ih propovijeda, poučava i prenosi jednodušnim glasom, kao da ima samo jedna usta“ (Adversus haereses, I,10,2). To je tradicija koja jest, i mora nam svima biti ista: „Što se tiče čitave Crkve, raspršene po svem svijetu, ista je tradicija koju je Crkva primila od apostola“ (Isto, II,9,1).
Irenej je dobro pokazao da tradicija i običaji nisu isto, ali i da su međusobno povezani. Ista tradicija može biti življena kroz različite običaje, a običaji su prigoda da oni koji na različit način iskazuju vjernost jednoj te istoj tradiciji žive u jedinstvu, zajedništvu i miru.
Rasprave i sporovi drugog stoljeća o datumu slavljenja Uskrsa, a osobito Irenejeva tumačenja, mogu nam pomoći da bolje razumijemo današnje rasprave i sporove koji nam ponekad ne daju mira. I nama se događa da bivamo uznemireni i nemirni zbog toga što netko u Crkvi slijedi drukčije običaje. Nažalost, ponekad se dogodi i da postanemo nepomirljivo razdvojeni, istodobno se pozivajući na isto pravilo vjere, na isto pravilo istine, na istu tradiciju.
Budemo li se nadahnjivali na Irenejevu nauku, lakše ćemo shvatiti da ponekad previše olako brkamo običaje koji mogu biti, štoviše, poželjno je da budu mnogostruki, i tradiciju koja mora biti samo jedna. Tradicija je bit naše vjere, one koju smo primili od apostola. Budemo li vjerni toj tradiciji, različitosti će biti prilika za iskazivanje našeg jedinstva u vjeri. Tada ćemo pokazati da je i nama stalo do mira s drugima.
Andrea Filić
Photo by Veronika Aharova on Unsplash
