Poslanica Diognetu
Govor o apologetima drugog stoljeća završavamo jednim anonimnim spisom napisanim u obliku apologije, Poslanicom Diognetu. Osim što nije poznato tko je bio autor te poslanice, ne zna se pravo ni tko je bio Diognet. Iz teksta možemo razaznati samo da je bio poganin koji je veoma želio upoznati kršćanstvo. Njegovu su misao pritom zaokupljala tri posve precizna pitanja: Kakav je to kršćanski Bog i kakvo je to kršćansko bogoslužje zbog kojeg kršćani preziru smrt te ne priznaju grčka božanstva niti štuju Boga na način Židova? Kakva je to ljubav koju kršćani gaje jedni prema drugima? Zašto se taj „novi rod“ ljudi, ili novi način života, pojavio tako kasno? (usp. Poslanica Diognetu, 1).
Ne znamo je li Diognet bio tek intelektualno znatiželjan ili je u dubini duše čeznuo za time da mu čitavo biće upozna kršćanskog Boga i da se pridruži kršćanima. Koji god da je bio njegov motiv, moramo mu priznati da je osmislio dobra pitanja. I njegov mu je sugovornik, naš nepoznati autor, čestitao na tome. Prije negoli se upustio u iznošenje odgovora, zamolio je Boga „koji nam daje i govor i slušanje“ da govorniku dade milost dobroga govora a slušatelju milost dobroga slušanja (usp. Isto).
Evo što je Diognet čuo o kršćanima, tom „novom rodu“ ljudi koji ga je zanimao:
„Kršćane ne dijeli od drugih ljudi ni jezik ni običaji. Niti prebivaju gdje sami u svojim gradovima, niti imadu kakvo drukčije narječje, niti žive osebujnim životom. I nije taj njihov nauk nikao umovanjem ili istraživanjem ljudi pregalaca, niti se oni, kao neki, drže kakva ljudskog nazora. Stanuju u gradovima helenskim i barbarskim, kako je već koga zapalo; slijedeći domaće običaje u nošnji, hrani i u drugom životu, pokazuju divan i po općem mnijenju paradoksalan poredak u svome društvenom životu. Žive u svojoj domovini, ali su kao naseljenici; dionici su svih tereta kao građani, a trpe sve kao tuđinci. Svaka im je tuđina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao svi, rađaju djecu, ali ne izlažu novorođenčad. Postavljaju zajednički stol, ali ne postelju. Nalaze se u tijelu, ali ne žive po tijelu. Borave na zemlji, ali su građani neba. Pokoravaju se donesenim zakonima, ali svojim življenjem nadmašuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Ne poznaju ih, a osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljuju. Bokci su, a mnogoga bogate. Ničega nemaju, a u svemu obiluju. Preziru ih, a iz prezira im cvate slava. Ocrnjuju ih, a poštenje im sja. Grde ih, a oni blagoslivljaju. Gaze ih, a oni iskazuju čast. Dobrotvori su, a kažnjavaju ih kao zlotvore; smrtnoj se kazni raduju kao da ustaju na život. Židovi protiv njih ratuju kao protiv tuđe rase, a Heleni ih progone: ali njihovi mrzitelji ne znaju kazati uzroka neprijateljstvu“ (Isto, 5).
„Jednom riječju: što je u tijelu duša, to su svijetu kršćani. Duša je rasijana po svim udovima tijela, (tako) i kršćani po gradovima svijeta. Duša stanuje u tijelu, ali nije od tijela: i kršćani stanuju u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva je duša zatvorena u vidljivom tijelu: i za kršćane se zna da su u svijetu, ali njihova pobožnost ostaje nevidljiva. Tijelo mrzi dušu i ratuje protiv nje, premda mu ne čini nikakve krivde, jer mu ona zabranjuje da uživa u slasti: i kršćane, premda ne čine krivice, mrzi svijet, jer se protive nasladama. Duša ljubi tijelo, koje je mrzi, i udove: i kršćane drže u svijetu kao da su u tamnici, ali oni drže svijet. Besmrtna duša stanuje u smrtnome šatoru: i kršćani su kao nasljednici u onome što je raspadljivo, očekujući neraspadljivost na nebesima. Ako se s dušom loše postupa u hrani i pilu ona postaje bolja: i kršćani, danomice kažnjavani, sve se više množe. Na tako ih je visoko mjesto postavio Bog; napustiti ga – bilo bi grehota“ (Isto, 6).
Čitajući navedene retke, možemo zaključiti da je dobri Bog autoru uslišao molbu za milost dobrog govora. Doista je divno opisao kršćane svojeg vremena. Gotovo da bismo im mi, današnji kršćani, mogli i zavidjeti.
Možda bi neki od nas, nezadovoljni jer nismo tako savršeni, mogli doći u napast kazati da autor poslanice zacijelo nije oslikao pravo stanje stvari, nego ideal kojemu su ondašnji kršćani težili. A neki bi, možda, pročitavši da se oni naizvan ni po čemu nisu razlikovali od drugih, da su bili ponizni i tihi (čak im ni pobožnost nije bila vidljiva!), mogao pomisliti da smo mi danas zapravo mnogo bolji kršćani. Danas nas se, naime, ipak i vidi i čuje te nerijetko s ponosom govorimo o tome da smo drukčiji.
Zamišljam za što je Diognetu, kada je slušao riječi svojeg sugovornika, zapelo uho. Vjerujem da mu je Bog dao milost slušanja, no što ga se najviše dojmilo – to ne mogu znati. Znam samo da bi mene, da sam bila na njegovu mjestu, osobito dotaknule ove riječi: „Što je u tijelu duša, to su svijetu kršćani.“ Takve bih kršćane željela upoznati, takvim bih kršćaninom željela postati, s takvim bih kršćanima željela drugovati.
Nije važno jesmo li tihi ili glasni, jesmo li naizvan isti ili drukčiji, jesmo li „bolji“ ili „lošiji“. Svaki kršćanin, u svojem vremenu i u svojim okolnostima, s onim specifičnim darovima koje je baš njemu darovao Bog, pa i s onim svojim specifičnim ograničenostima i slabostima, treba biti duša ovoga svijeta. Dušu nije moguće vidjeti, ali ju svatko prepoznaje. Dušu nije moguće čuti, no ona odjekuje glasnije od svih riječi.
Pomozi nam, Bože, da u svakom susretu s Diognetima našeg vremena, koje nam svakodnevno šalješ na životni put, pokažemo da imamo dušu!
izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
Photo by Federico Velazco on Unsplash
