(Tacijan)
O Tacijanovu životu, kao i o životima drugih apologeta, nije poznato mnogo podataka. Sam je, na kraju svojeg spisa Govor Grcima, ostavio svjedočanstvo o svojem porijeklu i obraćenju na kršćansku vjeru: „To je, o Grci, ono što za vas sastavih ja, Tacijan, pristaša barbarske filozofije, rođen u zemlji Asiriji, koji sam najprije bio obrazovan u vašoj mudrosti, a zatim sam upućen u ove nauke koje sada javno naviještam. I eto, znajući tko je Bog i što je djelo njegovo, izlazim pred vas spreman na ispitivanje o mojemu učenju, ne krijući da živim po zakonu Božjemu“ (Govor Grcima,42). Tacijanu se svidjelo i na drugim mjestima toga djela ubaciti pokoji osobni podatak. Tako saznajemo da je mnogo putovao i neko vrijeme poučavao poganske nauke (usp. Isto, 35), da je istraživao različite poganske kultove i sudjelovao u poganskim misterijima te da je, „sabravši se u sebi, tražio način kako [bi] mogao doći do istine (Isto, 29). Dok je „u duhu prebirao o tome što je najbolje“, naišao je na Pisma. Prepoznao je da mu je kroz njih „dušu poučavao Bog“ i shvatio je „da su ona (učenja) vodila u propast, a ova su oslobađala od robovanja koje vlada u svijetu…“ (Isto).
Čini se da je Tacijanov životni put bio poput onoga svetog Justina. Obojica su dugo, na različitim mjestima, tražili istinu. Na tom su putu naišli na Pisma i pronašli Isusa Krista. Tacijan je čak, na sirskom jeziku, sastavio prvi „Život Isusov“, naime knjigu u kojoj je spojio tekstove iz četiriju evanđelja, Diatessaron.
Ima još nešto važno što povezuje dvojicu apologeta: Tacijan je bio učenik u Justinovoj školi u Rimu. O njemu je zapisao da je „divljenja vrlo vrijedan“ (Govor Grcima, 18). U nekim je stvarima nastavio djelo svojega učitelja, npr. promišljao je o vječnom Logosu i njegova dva stadija (usp. Isto, 5). No u nečem se veoma razlikovao od njega. Premda se u pisanju mnogo više od Justina služio filozofskim koncepcijama i retoričkim figurama, Tacijan je zapravo odbacivao svu grčku filozofiju i svu grčku kulturu. Dok je Justin neke stare filozofe, zbog toga što su živjeli po Logosu, nazivao kršćanima prije Krista (usp. Justin, 1. Apol., 46,3-4; 2. Apol., 10,2-8; 13,5.6), Tacijan ni za jednog filozofa nije pronašao nijednu lijepu riječ. Isticao je samo njihovu uznositost i razmetanje riječima (usp. Govor Grcima, 1), njihova protuslovna mišljenja, nadmetanja i bahatost (usp. Isto, 3), njihovu neslogu (usp. Isto, 1, 25), vanjski izgled i primanje plaće za ono čime su se bavili (usp. Isto, 25). Nadalje, žestoko se okomljivao ne samo na praksu magije (usp. Isto, 18) i proricateljskog umijeća (usp. Isto, 19), nego i na medicinu, vidjevši u njoj, kao i u magiji i proricanju, trag demonskih zamki (usp. Isto, 18). S prijezirom je govorio o pučkim svečanostima, kazalištu i pjesništvu (usp. Isto, 22, 24), krvavim spektaklima (usp. Isto, 23), učiteljima retorike i gramatike (usp. Isto, 26) i zakonima (usp. Isto, 28).
Govorio je da je „naša filozofija“, tj. kršćanska, „starija od grčkih učenja“ (Isto, 31). Nastojao je dokazati da je Mojsije stariji od Homera i pisaca prije njega te da su grčki filozofi zapravo prisvojili njegove nauke, no nisu ih dobro razumjeli (usp. Isto, 36; 40-41).
Sve u svemu, Tacijan je, koliko je do danas poznato, jedini od apologeta koji, braneći kršćanstvo, nije osjećao potrebu uspostaviti baš nikakav dijalog s onima od kojih ga je branio. Očito u svojim protivnicima nije vidio nikakvu svijetlu točku koja bi mu pomogla da, gledajući u nju, barem pokuša graditi mostove. Osim toga, barem prema onome što nam je poznato, Tacijan je jedini od apologeta kojega je životni put odveo dalje od tradicionalne Crkve. Poslije Justinove smrti i sam je u Rimu pokrenuo svoju školu, no ona je bila kratkoga vijeka. Ubrzo se, naime, vratio u domovinu. Ondje je postao član (prema nekima i osnivač) enkratita, kršćanske sljedbe koja se od ostalih izdvajala po osobito strogoj uzdržljivosti: zabranjivali su ženidbu a brak su smatrali preljubom te nisu dopuštali blagovanje mesa i vina. Umjesto vina, u euharistiji su rabili vodu. Očito su „obične“ kršćane smatrali previše mlakima a sebe ispravnima. Trag tome da je Tacijan i prije enkratitske faze bio uvjeren u svoje vlastite snage i u svoju ispravnost vidim i u ovim njegovim riječima: „Vladati ne želim, za bogatstvom ne žudim, vojničke položaje odbacujem, bludnost mrzim, u plovidbu se zbog pohlepe ne upuštam, ne natječem se da bih osvojio vijenac, strana mi je žudnja za taštom slavom, smrt prezirem, jači sam od svih bolesti, žalost mi dušu ne iscrpljuje“ (Isto, 11).
Kada razmišljam o Tacijanu, zamišljam ga kao čovjeka punog žara, koji iskreno i žarko želi spoznati istinu i živjeti po njoj, ali i kao veoma krutog čovjeka koji, kada osjeti da ju je spoznao i kada započne živjeti po njoj, ne odstupa ni pedlja od svojih uvjerenja i uopće nema razumijevanja za ona drukčija. Zamišljam ga kao čovjeka za kojeg istina može biti samo „ili“ – „ili“, a nipošto „i“ – „i“.
Kad razmišljam o Tacijanu, pitam se što ga je u životu toliko ukrutilo. Je li bio sklon rigorizmu po naravi? Je li doživio neku traumu? Je li se možda razočarao u svojem učitelju Justinu? Ili je jednostavno bio uvjeren da se Gospodina može nasljedovati jedino u posvemašnjoj radikalnosti i da ga se može braniti jedino napadajući njegove protivnike. Tko zna? Ne možemo dokraja razumjeti ni sami sebe, a kamoli jednog drevnog crkvenog pisca iz drugog stoljeća.
No možemo s vremena na vrijeme preispitati svoju savjest misleći o Tacijanu i tražeći ona mjesta u svojim životima u kojima smo, u najboljoj namjeri da postanemo bolji kršćani, možda postali preuzetni glede sebe i prestrogi glede drugih. Događa li nam se, možda, da ponekad pomislimo da smo doista dosegli stanje u kojem uopće ne želimo vladati, uopće ne žudimo za bogatstvom, položajima i slavom, u kojem nas uopće ne dotiču ni bludnost, ni pohlepa, ni taština, u kojem ni smrt, ni bolest, ni žalost ne ostavljaju nikakva traga u našem životu? Događa li nam se, možda, ponekad, da misleći o sebi kao ispravnima i savršenima previdimo da smo negdje ipak veoma skrenuli s puta pa budemo, poput Tacijana, uvjereni da smo mi ti koji smo jedini ispravno razumjeli Gospodina? Tacijan je, da se našalim, možda smatrao da se Gospodin zabunio kada je na posljednjoj večeri uzeo čašu s vinom, a ne s vodom ili pak da je pogriješio kada je o mužu i ženi govorio kao o jednom tijelu. Jesmo li i mi ponekad preuzetni poput Tacijana?
izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
Photo by Tim Marshall on Unsplash
