Poslanica Diognetu
U trenutcima kada se pripremamo za slavlje Gospodinova rođenja, voljela bih se još jednom osvrnuti na Poslanicu Diognetu.
Ima u njoj jedan odlomak u kojem je autor progovorio o utjelovljenju na način na koji, čini mi se, ne razmišljamo često. Već sam ugođaj Božića – božićne pjesme, jaslice, pa i većina liturgijskih čitanja – nekako nas prirodno vuče tome da se posve usredotočimo na maleno dijete, Isusa. On nas poziva da svoj pogled prvo zadržimo na njemu pa da ga potom, nošeni sjajem njegova pogleda, usmjerimo dalje, na sve malene. Malene na bezbroj načina. Poziva nas da se zagledamo i u svoju malenost. Da malenost počnemo drukčije vrednovati. Božić nam otvara nadu da je, unatoč našoj malenosti, moguće graditi nove međuljudske odnose i izvlači iz nas snagu da to uistinu počnemo činiti. Poput nekoć mudraca, i mi u (pred)božićno vrijeme na neki poseban način postajemo sposobni truditi se vidjeti i slijediti „zvijezdu“ koja pokazuje put do malenog djeteta, Boga koji je postao čovjekom, te otud, put do svakog čovjeka.
Pisac Poslanice Diognetu ovako je opisao povezanost tih dvaju putova: „… nasljedovatelj Boga je onaj koji uzima na sebe teret bližnjega; onaj koji po onome u čemu je jači želi pružiti pomoć drugome koji je slabiji; onaj koji dajući potrebnima ono što je od Boga primio postaje bog za one koji primaju“ (Poslanica Diognetu, 10,6). Autor tu zacijelo nije smjerao samo na slabe i potrebite u materijalnom smislu, nego na sve koje pritišće teret života. Nismo li to svi? Tko od nas nije potrebit, tko od nas nije malen, tko od nas ne treba nekoga tko će mu pomoći kada mu snaga oslabi, ili se posve svine pod teretom koji mu je gotovo nemoguće nositi? S druge pak strane, tko od nas u sebi ne krije snagu, darovanu mu od Boga, da uzme na sebe teret bližnjega? Bog nas poziva i pomaže nam razmjenjivati naše snage i slabosti, veličine i malenosti.
Crkveni su oci rado koristili riječ razmjena, točnije „čudesna razmjena“, da bi opisali otajstvo utjelovljenja. Tim su izrazom izražavali vjeru da je Bog, tj. Sin Božji, postao čovjekom da bi čovjek postao bogom, tj. sinom Božjim. Vidjeli smo i da je autor Poslanice Diognetu hrabro rekao da onaj koji daje potrebitima ono što je primio od Boga „postaje bog za one koji primaju“. Osim toga, u toj poslanici nalazimo i riječ razmjena, doduše ne čudesna, nego slatka: „U kome bismo bili mogli biti opravdani mi bezakonici i bezbožnici, osim u jedinome Sinu Božjemu? O slatke li razmjene, o neistraživog li stvoriteljskog umijeća, o neočekivanih li dobročinstava…“ (Isto, 9,4-5).
Pisac se nije zabunio kada je u ovom kontekstu spomenuo stvoriteljsko umijeće. To će nam biti još jasnije kada pročitamo onaj odlomak koji sam najavila na početku:
„… nego je sam Bog, svemogući, stvoritelj svih stvari, nevidljiv, s neba poslao ljudima Istinu, svetu i nedokučivu Riječ (Logosa) i utvrdio je u njihovim srcima. (…) Poslao je ljudima stvoritelja i ureditelja kozmosa: po njemu je stvorio nebesa, po njemu je omeđio more međama njegovim; njegove otajstvene zakone vjerno čuvaju svi kozmički elementi, od njega je sunce primilo mjeru danjeg toka, njemu se pokorava mjesec kada noću svijetli, njega slušaju zvijezde koje prate mjesečev trag; od njega je sve primilo svoj red, granice i hijerarhiju: nebesa i sve što je na nebesima, zemlja i sve što je na zemlji, more i sve što je u moru, vatra, zrak, bezdan, sve ono što je gore, sve ono što je dolje i sve ono što je u sredini. Njega je Bog poslao ljudima. Nije ga poslao onako kako bi ljudska misao mogla pomisliti, naime zbog tiranije, straha i užasa. To nipošto. Nego, u blagosti i krotkosti, kao što kralj šalje svojeg sina kralja, poslao ga je kao Boga, kao čovjeka ljudima – da ih spasi, uvjeravanjem a ne prisilom, jer u Boga nema nasilja. Poslao ga je da nas pozove k sebi, a ne da nas optuži, poslao ga je jer nas je ljubio, a ne da bi nam sudio“ (Isto, 7,2-5).
Ovaj me odlomak podsjeća na Proslov iz Evanđelja po Ivanu, čitanje koje također slušamo o Božiću no možda ga, usredotočeni na maleno dijete, ne doživljavamo onako snažno kao jednostavan i topao Matejev ili Lukin opis rođenja Isusa Krista. Događa nam se da izgubimo iz vida da je to maleno dijete ona ista Riječ koja bijaše u početku, koja bijaše u Boga i bijaše Bog, ona ista Riječ po kojoj sve postade i bez koje ne postade ništa (usp. Iv 1,1-2). Ta je Riječ postala tijelom i nastanila se među nama (usp. Iv 1,14).
Autor Poslanice Diognetu kao da si je dao oduška razraditi te riječi, zanosno opisujući dinamiku mnogostrukih odnosa između Riječi i njegovih stvorenja, zapravo svega stvorenog. Nadasve se zadržao na opisu nebeskih tijela koja se kreću po zakonima Riječi. Među njima je spomenuo i zvijezde koje slušaju Riječ.
Čitajući ovaj odlomak, odmah sam pomislila na zvijezdu koja je mudracima pokazivala put do novorođenčeta, do utjelovljene Riječi. I ta je zvijezda zacijelo slušala Riječ. Slušala u smislu poslušnosti, ali i u smislu osluškivanja. Ne bismo li smjeli zamisliti da je i ta zvijezda, koju je Riječ stvorila, poslušala njezinu molbu da osvijetli mjesto njezina rođenja i pokaže put do nje? Ne bismo li smjeli pomisliti i da je ta zvijezda, koju je Riječ stvorila, došla i sama osluškivati i tišinu i jeku tog veličanstvenog događaja?
Možemo se još malo zaigrati pa si dopustiti i ovo pitanje:
Poziva li nas ta zvijezda da se ozbiljno zagledamo u stvoreni svijet? Da u njemu vidimo stvorenje Riječi, stvorenje koje Riječ vodi, uzdržava i drži, stvorenje koje sluša Riječ i koje joj služi? Takav pogled nužno mijenja naš odnos prema svem stvorenom svijetu, obvezujući nas da ga poštujemo i čuvamo, da prema njemu budemo krotki i blagi, isključivši svaku napast nasilja nad njime.
Na kraju Godine nade smijemo se nadati da će u našem odnosu prema svim malenima i slabima, prema svim Božjim stvorenjima, prevladati ljubav, krotkost i blagost a ne sila, prisila i nasilje. Neka nam Riječ koja je sve stvorila i koja se utjelovila pomogne u tome!
izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
