Teofil Antiohijski
U prošlom smo se tekstu upoznali s prekrasnim opisima stvorenog svijeta iz pera Teofila Antiohijskog. Ovog ćemo se puta zadržati na njegovim promišljanjima o čovjeku kao Božjem stvorenju.
Za samo stvaranje čovjeka Teofil je priznao da ga se „ne može (…) točno ispripovjediti premda je Sveto pismo nešto o tome ukratko natuknulo“ (Autoliku, II,18). Unatoč, ili možda baš zbog kratkoće tih svetopisamskih redaka, on ih je protumačio na veoma zanimljiv način.
Kao prvo, dobro je uočio da se stvaranje čovjeka razlikuje od stvaranja ostalih stvorenja. Pritom je ukazao ne samo na ono čega ćemo se, pretpostavljam, odmah sjetiti (jer smo navikli na takav način govora), naime na to da je Bog jedino čovjeka stvorio „na svoju sliku, sebi slična“ (usp. Isto, II,18; Post 1,26-27) i da je jedino čovjeku udijelio svoj blagoslov (usp. Autoliku, II,17-18; Post 1,28). Osim toga, primijetio je i da je čovjek jedino biće koje je Bog stvorio svojim rukama, jedino stvorenje koje je smatrao dostojnim svojih ruku (usp. Autoliku, II,18). Usto je množinu u riječima „načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“ (Post 1,26), protumačio kao da se Bog obratio svojoj Riječi i svojoj Mudrosti (usp. Autoliku, II,18). Boga, Riječ i Mudrost (danas bismo rekli: Oca, Sina i Duha Svetoga) baš je on prvi nazvao Trojstvom (usp. Isto, II,15). Prema njemu je, dakle, u stvaranju čovjeka bilo na djelu čitavo Trojstvo, dok je ostala stvorenja Bog stvorio samo po Riječi (usp. Isto, II,18). Teofilu nije ostalo nezamijećeno ni da je Bog čovjeku, načinjenu od zemaljskog praha, udahnuo „dah života“, tako da je čovjek postao „živa duša“. U tome je vidio dar besmrtne duše (usp. Autoliku, II,19; Post 2,7). Duše za koju je smatrao da mora biti „čista poput blistava ogledala“ (Autoliku, I,2).
Nadalje, Teofil je uočio da je Adam već od samog početka čuo Božji glas, tj. Riječ Božju, koja je i Sin Božji (usp. Isto, II,22) – ona je „u Božje ime šetala vrtom i s Adamom razgovarala“ (Isto). Pokušamo li zamisliti taj razgovor, zacijelo će nam pred oči prvo doći slika Adama koji sluša Boga kako mu kazuje da ne smije jesti sa stabla spoznaje dobra i zla. Adama ćemo, na temelju onoga što nam se iz poznatih nam likovnih prikaza usjeklo u pamet, prispodobiti kao odrasla čovjeka.
Ni Teofil, vrlo vjerojatno, nije drukčije zamišljao tu sliku. Pa ipak, iznio je jednu originalnu ideju koju će kasnije preuzeti i još mnogo više razviti sveti Irenej Lionski, ideju da je u trenutku stvaranja Adam još uvijek bio dijete. Pritom nipošto nije htio reći da je Bog Adama stvorio u obličju dojenčeta ili maloga djeteta, nego je time nastojao protumačiti odnos Boga i njegova tek stvorenog stvorenja koje bi se, prema Božjem naumu, trebalo polagano razvijati i rasti u zajedništvu sa Stvoriteljem. Stoga je, smatrao je Teofil, Bog Adamu dao „sredstva za poboljšavanje, da bi razvijajući se, napokon usavršen i uzdignut čak do božanstva, tako uzašao sve do nebesa i živio vječno“ (Isto, II,24). Mogli bismo reći da je antiohijski biskup Stvoritelja prikazao i kao Odgojitelja, a prvog čovjeka i kao odgajanika kojemu treba Odgojiteljeva pomoć. Simbol te pomoći Teofil je vidio u stablu spoznaje dobra i zla. Izričito je kazao da je stablo u sebi bilo dobro, kao i njegovi plodovi, a u zabrani da se s njega jede vidio je sredstvo kojim je Bog želio Adama odgojiti da mu bude poslušan (usp. Isto, II,24-25). Baš kao što roditelji odgajaju svoju djecu: „S obzirom na dob, Adam još uvijek bijaše dijete pa još nije bio sposoban znanje primiti kako valja. Ta ni sada neko tek rođeno dijete ne može jesti kruha, nego se najprije hrani mlijekom, a onda razvijajući se s vremenom uzima i tvrdu hranu. Čini se da je tako bilo s Adamom. Prema tome, nije mu, kako neki smatraju, Bog iz zavisti zabranio jesti sa stabla spoznaje. Osim toga, htio je provjeriti hoće li poslušati njegovu zapovijed. Ujedno je htio da dulje ostane jednostavan i nevin poput djeteta. A u jednostavnosti i nevinosti biti podložan roditeljima sveto je ne samo pred Bogom, nego i pred ljudima. (…) Osim toga nedolično je da nejaka djeca znaju više nego što to njihova dob podrazumijeva. Kao u dobi, tako i u znanju čovjek se razvija postupno“ (Isto, II,25).
Iz citata koji slijedi možemo zaključiti da je Teofil, unatoč tome što je govorio o Adamu kao malome djetetu, veoma ozbiljno shvaćao slobodu koju mu je Bog darovao: „Dakle, [čovjek] stvoren je po naravi ni smrtan ni besmrtan. Naime, da ga je od početka stvorio besmrtnim, tako bi stvorio Boga; a opet da ga je stvorio smrtnim, izgledalo bi da je Bog uzročnik njegove smrti. Prema tome, nije ga stvorio ni smrtna ni besmrtna, nego, kao što rekosmo, sposobnim i za jedno i za drugo: da, ako se poslušan Božjoj zapovijedi okrene onomu što vodi prema besmrtnosti, od njega za nagradu primi besmrtnost i postane Bog; odnosno, ako se neposlušan Bogu prikloni onome što vodi u smrt, sam bude uzrok svoje smrti. Jer Bog je čovjeka stvorio slobodnim i gospodarom vlastite volje, a kaznu što ju je zaslužio svojom nebrigom i neposluhom on mu u svojemu čovjekoljublju i milosrđu sada ublažava, ako mu je poslušan. Naime, kao što svojim neposluhom čovjek sam na se navlači smrt, tako onaj tko hoće posluhom Božjoj volji može steći vječni život. Jer Bog nam je dao zakon i svete zapovijedi pa tko god ih bude opsluživao, može postići spasenje, i, obdaren uskrsnućem, u baštinu primiti besmrtnost“ (Isto, II, 27). Teofil je, dakle, smatrao da je Bog već od samog početka želio da čovjek bude odgovoran Božji suradnik i suodgovoran radnik u procesu vlastita napredovanja na putu prema pobožanstvenjenju, prema spasenju.
No on je, uz čovjekovu slobodu, istodobno snažno naglašavao i Božje milosrđe i strpljivost, osobito s onima koji su svoju slobodu krivo uporabili. U vezi s time nadasve su zanimljiva dva primjera, oba povezana s Božjim pitanjem čovjeku. Prvo je ono koje je Bog uputio Adamu, nakon što je prekršio njegovu zapovijed: „Gdje si?“ (Post 3,9). Bog, prema Teofilu, to nije učinio „zato što ne bi znao“ gdje je Adam, nego stoga što mu je, „jer je strpljiv“, dao „priliku za pokajanje i priznanje“ (Autoliku, II,26). Drugo je pitanje ono koje je Bog uputio Kajinu, nakon što je ubio Abela: „Gdje ti je brat Abel?“ (Post 4,9). Bog je, primijetio je Teofil, „budući da je milosrdan“, i Kajinu, baš kao i Adamu, htio „pružiti priliku za pokajanje i priznanje“ (Autoliku, II,29).
Što možemo naučiti iz Teofilovih promišljanja o čovjeku kao Božjem stvorenju? Što od onoga o čemu dosad možda nismo razmišljali, jer nismo navikli na takav način govora, možemo primijeniti na sebe?
Svaki je stvoreni čovjek – ne samo Adam, nego i svaki današnji čovjek – rođen u stanju maloga djeteta, nesposobna posve razlikovati dobro i zlo. Ako tek stvorenog Adama, a tako redovito činimo, zamišljamo kao odrasla čovjeka, onda i za nas, danas odrasle ljude, vrijedi da je naš odnos sa Stvoriteljem još uvijek odnos maloga djeteta. Djeteta kojemu je Bog dao „sredstva za poboljšavanje“ i svoje zapovijedi kako bismo se malo po malo, dopuštajući da nas Bog odgaja, razvijali i rasli u zajedništvu s njime. Ponekad se, čini mi se, zanesemo u uvjerenju da smo više odrasli i više razumni negoli uistinu jesmo pa nam se znade dogoditi da izgubimo onaj nevini, djetinji odnos s Bogom. Ili pak, s istoga polazišta, budemo prestrogi suci prema onima koji, po našem mišljenju, još nisu dosegli puninu zrelosti odrasle dobi (dakako, govorim u prenesenom smislu) i ne znaju tako dobro razlikovati dobro i zlo kao što, uvjereni smo, znademo mi sami.
Pritom možda, također, zaboravljamo da naša slobodna volja kojom nam se valja služiti da bismo vršili Božje zapovijedi ide ruku pod ruku s Božjim milosrđem i strpljivošću, s Božjom željom da nas odgoji za sebe i dade nam vječno udioništvo u svojem životu pa da naše duše mogu, poput blistava ogledala, odražavati njegov lik. Da bismo u tome, malo po malo, napredovali i rasli, dobro je što češće dopustiti Bogu da razgovara s nama, da nas pita: Adame, gdje si? Kaine, gdje ti je brat Abel? Ili, da budem posve konkretna: ja trebam češće dopuštati Bogu da sa mnom razgovara, da me pita: Andrea, gdje si? Andrea, gdje ti je brat?
Već samo osluškivanje Božjeg pitanja ima u sebi snagu malo po malo čistiti uši naših srdaca i oči naših duša (usp. Isto, I,2). Premda to čišćenje, to naše odgajanje, najčešće ne ide onako brzim tempom kako bismo htjeli, nemojmo prestati biti strpljivi u slušanju onoga što nam govori i osluškivanju onoga što nas pita naš Bog, koji je milosrdan i strpljiv.
izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
Photo by Aarón Blanco Tejedor on Unsplash
