Irenej je, suprotstavljajući se gnosticima koji su smatrali da se spašavaju samo izabrani, oni koji posjeduju tajno znanje, tvrdio da je pravu gnozu moguće pronaći jedino u nauku apostola (usp. Adversus haereses, IV,33,8). Riječ je o nauku koji je apostolima predao Isus Krist, a oni su ga predavali drugima: „Gospodin svih stvari dao je uistinu apostolima moć naviještanja evanđelja te smo po njima mi spoznali istinu, tj. naučavanje Sina Božjega (…) jer nismo po drugima upoznali ‘ekonomiju’ našega spasenja, nego po onima po kojima nam je evanđelje došlo. To su evanđelje oni najprije naviještali; potom su nam ga, po volji Božjoj, prenijeli u Pismima, da bude temelj i stup naše vjere“ (Isto, III, praef.; 1,1).
U jednom od prijašnjih tekstova vidjeli smo da su se gnostici, da bi dali težinu svojim vjerovanjima koja su nalikovala fantazijama, pozivali na Sveto pismo. Vidjeli smo i da je Irenej upozoravao kršćane da se ne daju prevariti njihovim služenjem biblijskim tekstovima, ukazujući na činjenicu da su gnostici posve iskrivili njihovo značenje. Sada nam je vidjeti još jednu dimenziju Irenejeva nauka koja je proizašla iz njegove želje da od gnostika obrani i sačuva nepromijenjenima temelje kršćanske vjere. Oni su, iz istog razloga zbog kojeg su svoje ideje potkrepljivali Svetim pismom – da bi im dali „vjerodostojnost“ – tvrdili da su svoje učenje primili od apostola. Kao da su apostoli samo nekima tj. njima, odabranima, priopćili tajno znanje koje nije bilo poznato „običnim“ kršćanima.
Čini se da je ova gnostička metoda – pozivanje na Sveto pismo i na apostole – bila još opasnija od njihova nauka. Kada nam netko iznosi svoje ideje koje su očita izmišljotina i pritom nas uvjerava da je to istina do koje je on sam došao, lako nam se oduprijeti. No kada se pritom poziva na autoritete kojima i mi vjerujemo, stvari postaju mnogo kompliciranije. Irenej je izvrsno uočio taj problem. Dok je neprestance ponavljao da se prava istina može pronaći jedino u onome što su nam predali apostoli, u tradiciji i Svetom pismu, istodobno je iznosio tvrdnje kojima je dokazivao da to nije ona istina koju su, pozivajući se na iste autoritete, naučavali gnostici.
Izvrstan primjer koji nam to može zorno predočiti nalazimo u nastavku citata koji nam je poslužio kao naslov: „Prava gnoza je nauk apostola; stara uspostava Crkve po svemu svijetu; oznaka Tijela Kristova po nasljedstvima biskupa kojima su oni predali pojedinu mjesnu Crkvu; besprevarno čuvanje Pisma koje je do nas došlo; cjelovito razrađivanje, bez dodavanja ili oduzimanja; čitanje bez krivotvorenja; korektna i brižljiva egzegeza u skladu s Pismima, bez pogibli i bogohuljenja; a iznad svega dar ljubavi koji je dragocjeniji od gnoze, slavniji od proroštva, a nadilazi sve ostale karizme“ (Isto, IV,33,8).
Gornji tekst u sebi sadrži tri međusobno povezana kriterija koje je Irenej i drugdje koristio kao razlikovne znakove po kojima je moguće sigurno razlučiti što je prava istina a što je izmišljotina koja se, kao tajni nauk primljen od apostola, želi prikazati kao istina.
1. Biskupsko nasljedstvo. Apostoli su biskupima javno (a ne tajno!) predali ono što su primili od Gospodina. Ono što su biskupi primili od apostola, biskupskim se nasljedstvom predaje budućim zakonito postavljenim biskupima koji to brižno čuvaju. „Stoga“, rekao je Irenej, „treba slušati one koji imaju nasljedstvo od apostola (…) koji su s biskupskim nasljedstvom po dobrohotnosti Očevoj primili sigurnu karizmu istine“ (Isto, IV,26,2).
2. Čuvanje istine Svetog pisma. Irenejeve riječi da se Svetom pismu ništa ne smije niti dodavati niti oduzimati ne znače da ga se ne treba tumačiti, nego da tumačenja moraju biti u skladu s istinom. I u tome treba vjerovati onima koji su primili zakonito nasljedstvo od apostola, onima koji imaju „zdravi govor“ (Isto, IV, 26, 4) i „neraspadljivu čistoću riječi“ te nam „potpuno sigurno tumače Pisma“ (Isto, IV,26,5).
3. Ljubav. Biskupi kao čuvari istine – i one usmeno predane i one zapisane u Svetom pismu – moraju imati i „dar ljubavi“ (Isto, IV,33,8) te ih mora krasiti „besprijekorno ponašanje“ (Isto, IV,26,4) i „neokaljana ispravnost života“ (Isto, IV,26,5).
To su, prema Ireneju, kriteriji koji su važni i koje i mi danas moramo imati u vidu.
Završit ću citatom kojim je Irenej zaokružio jedan odlomak o zajedničkoj i posvuda istoj tradiciji, iz kojeg je razvidno što je smatrao nevažnim: „Niti će onaj koji među crkvenim poglavarima ima moćniji dar govora reći išta drugo od toga (jer nitko nije iznad Učitelja), niti će onaj koji je slab u riječima umanjiti tu tradiciju. Jer, budući da je vjera jedna te ista, ni onaj koji o njoj može naširoko pričati nema više vjere, niti onaj koji o njoj može samo malo govoriti nema manje vjere“ (Isto, I,10,2).
Bože, pomozi nam da se ne natječemo u tome tko je sposobniji više i bolje govoriti o vjeri nego da, čuvajući zajedništvo sa svojim biskupima, svi zajedno čuvamo bit naše vjere. Molimo te da pritom sačuvamo i dar ljubavi te da, živeći ono što ispovijedamo, budemo ne samo čuvari nego i živi svjedoci onoga što je Gospodin predao apostolima.
Andrea Filić
Photo by CHUTTERSNAP on Unsplash
