Da se odmah ogradim – nisam prorok. Odnosno, barem se tako ne smatram, premda sam po snazi krštenja postao dionikom Kristove proročke službe. To ne znači predviđati budućnost, nego nastojati u stvarnosti prepoznati istinu, razlikovati dobro od zla i u konkretnim događajima čitati znakove vremena u svjetlu evanđelja.
I tako su se ovih dana moje moždane vijuge pospojile na način da sam dva zasebna i vremenski odvojena događaja počeo promatrati kroz istu sliku – jedinstvo jednog naroda. U ovom slučaju, hrvatskog.
Srpanj je 2021. godine. Mediji nas svakodnevno izvješćuju o dugo očekivanom projektu izgradnje Pelješkog mosta. Hrvati su dugo sanjali o tom mostu. Ideja se začela još 1997. godine, a trebalo je proći četvrt stoljeća da se u potpunosti ostvari. U međuvremenu se činila nemogućom, neizvedivom i preskupom.
Ipak, konačno je stigao i taj dan. U večernjim satima 28. srpnja postavljen je posljednji segment čelične rasponske konstrukcije koji je spojio glavninu hrvatskog kopna s Pelješcem i tako omogućio cestovnu povezanost s „ostatkom“ Hrvatske.
„Povezali smo Hrvatsku“; „Hrvatska je konačno spojena“; „Most spaja Hrvatsku i Europsku uniju“ – pisalo se tih dana. Nema tko nije govorio o tome. Bila je to glavna vijest čitavog tjedna. Hrvatski je narod slavio. Djelovao je ujedinjen.
Nešto više od dvije godine kasnije na mostu su se pojavile prve pukotine, a prije mjesec dana objavljeno je da Pelješki most mora u ozbiljnu sanaciju. Dogodilo se to u petini vremena koje smo proveli čekajući da bude izgrađen.
No, Pelješki je most proteklih dana ispao iz fokusa. U Dalmaciji su buknula tri velika požara, od kojih se najrazornijim pokazao onaj u Omišu. Jedna je osoba smrtno stradala, na desetke ozlijeđenih, a materijalna šteta nezamisliva.
Ne mislim da iz same činjenice požara možemo iščitati neku skrivenu Božju poruku. Ne možemo znati zašto se dogodila konkretna tragedija i bilo bi neodgovorno tuđu patnju olako pretvarati u „lekciju“ koju nam je Bog poslao. Požar je požar. Patnja je stvarna, kao i gubitak. I ljudsku bol najprije treba poštovati, a ne objašnjavati.
Ali možemo promatrati ono što se događa usred tragedije. Tamo gdje je vatra razorila ono materijalno, ljudi su pokazali da se čovjek ne može svesti na ono što posjeduje. Ljudi sa svih strana dolazili su pomoći gasiti požar i spašavati ugrožene. Nudili su svoje kuće, automobile, građevinski materijal i druge stvari onima kojima je bilo potrebno. Netko je dao vrijeme, netko snagu, netko ono što ima, a netko jednostavno bio ondje kada je trebalo. U čemu je tu proroštvo? Ne u tome da je požar nekakav znak koji je Bog unaprijed poslao, nego u tome što nam je tragedija pokazala nešto o nama samima.
Pelješki je most stvorio privid istinskog povezivanja i ujedinjavanja. Kopno možemo spojiti građevinama, ali time ne spajamo ljude. Drugim riječima, materijalno može naizgled povezati, ali samo po sebi nije dovoljno da ujedini, odnosno da stvori duboku povezanost koja će se očitovati kada je to potrebno. Tamo pak gdje se razorilo ono materijalno otvorio se prostor u kojem je ono nematerijalno došlo do izražaja. To je solidarnost: trenutak u kojem tuđa nevolja
prestaje biti samo njegov problem i postaje i moj.
Štoviše, ovo je proroštvo o tome kako budućnost čovjeka ne određuje razorna snaga požara (potresa, poplava i čega još), već neizmjerna moći obnove koja dolazi nakon. To bi se, ako hoćemo, moglo usporediti s mitom o Feniksu, u kojem izgoreno postaje mjesto novoga rađanja. No kršćanska nada ide mnogo dalje od takve slike. Moć obnove proizlazi iz Duha Svetoga koji je životvorac, svemu daje (novi) život i ne postoji nešto što ne bi mogao obnoviti.
Nadalje, posljednja riječ o čovjeku ne pripada požaru, potresu, poplavi, gubitku ni bilo kojem drugom obliku razaranja. Posljednja riječ pripada ljubavi i životu. Ne zato što će svaka rana ovdje i sada biti jednostavno izliječena, nego zato što u svjetlu Kristova uskrsnuća vjerujemo da zlo i smrt nemaju posljednju riječ.
Možda je upravo zato Pelješki most dobra slika našega života. On nas podsjeća da je važno graditi mostove među obalama, ali požari su nas podsjetili da su još važniji mostovi među ljudima. Jer možemo imati najbolje ceste, najčvršće mostove i najmodernije građevine, a ipak ostati podijeljeni. I obrnuto, možemo u trenutku najveće nevolje otkriti da među ljudima postoji povezanost koju nijedna građevina nije mogla proizvest.
Zato ovo što se dogodilo u Omišu može postati priča o istinskom ujedinjavanju jednog naroda, ali još više o onome što bi svako ljudsko zajedništvo trebalo biti: spremnost da u drugome čovjeku, bez obzira na njegovo podrijetlo, najprije prepoznamo čovjeka kojemu smo potrebni. To je moguće, izvedivo i sa ljudima dobre volje – besplatno!
doc. dr. sc. Darko Rapić
Izvor: https://www.instagram.com/p/DcI6AMcu9_s/?igsh=ZjBiYTBoMWM3YnQ5&igsi=ZjBiYTBoMWM3YnQ5
