Franjo je rođen 1850. godine pod alpskim vrhuncima, u mjestu Argentera, na granici između Italije i Francuske. Roditelji su mu bili siromašni, ali čestiti i pobožni ljudi. Majka Ruža pobrinula se za Franjin odgoj u vjeri od prvih godina njegova života. Imena Isusa i Marije bile su prve riječi koje ga je naučila. Dok ga je promatrala znala bi uzviknuti: „Dragi Franjo, ja te toliko volim, ali daleko više od tvojeg tijela volim tvoju dušu. Radije bih te vidjela mrtva nego da vidim da si uvrijedio Boga. Oh, kakve li utjehe za mene samo da te uvijek vidim u milosti Božjoj!“
Franjo je odmalena pokazivao sklonost molitvi. Kad je imao tri godine već je izgovarao kratke jutarnje i večernje molitve, a za dušu preminule kume svako je jutro i večer molio Oče naš. Djeca te dobi kad ih se dovede u crkvu obično ometaju druge. No Franjo je, na čuđenje svih, oponašao pobožne radnje odraslih.
Franjo je bio besprijekorno poslušan roditeljima, želeći im tako iskazati svoju ljubav i zahvalnost. Marljivo je radio u polju, nerijetko birajući i one poslove koji su prelazili njegovu dob. Iako im je njegova pomoć bila dragocjena, roditelji su ga na njegovu veliku radost upisali u školu. Prema svjedočanstvu njegova učitelja, Franjo je s velikom marljivošću izvršavao sve svoje zadatke. Rado je pomagao i drugim učenicima, nastojeći im uz to dati koji savjet o dobrom ponašanju i pobožnosti. U igri se nije bojao usprotiviti drugovima ako je tko izgovorio ružnu riječ ili se neprimjereno ponašao. Kad bi čuo zvono, odmah je prekidao igru i pozivao prijatelje da zajedno izmole Angelus. Često ih je pozivao da s njim idu pred Presveti Sakrament ili pred Bogorodičin kip.
Posebno zanimljivu stranicu Franjo je ispisao životom u krugu svoje obitelji. Nikada nije mrmljao zbog oskudne hrane ili vrlo skromnih životnih uvjeta. Znao je reći: „Siromašni smo i ne možemo živjeti i praviti se da smo bogati. Ja ne marim za skupu odjeću… Najljepša odjeća koju mogu zaželjeti Božja je milost.“ Kad bi u slobodno vrijeme što lijepo pročitao, kakav lijep primjer, to bi sa svima u kući podijelio. Ako bi mu u ruke dospio životopis kakva pobožna mladića, govorio bi: „Kad bih bar ja mogao postati toliko dobar kao on!“ Čitajući životopis svetoga Alojzija Gonzage, sve više ga je slijedio čineći dobra djela u skrovitosti. Kad je na dar dobio životopise Dominika Savija i Mihovila Magonea, posebno ga se dojmio primjer potonjega. Došao je župniku s pitanjem može li ga poslati u tu ustanovu u koju je Magone toliko napredovao u krjeposti. Ta mu se želja uskoro ispunila. Na župnikovo pismo i preporuke stigao je Don Boscov potvrdan odgovor, nakon čega se Franjo s neobičnom odlučnošću za jednoga trinaestogodišnjaka oprostio od roditelja i rodnoga kraja i preselio u Oratorij u Torinu. Bio je sasvim uvjeren da slijedi Božji poziv, da ga Krist poziva da bude njegov svećenik.
Okružen dobrim primjerima mnogih dječaka Franjo je jednoga dana prišao Don Boscu i rekao mu da i on želi biti dobar poput njih te je zamoli za pomoć. Don Bosco mu je dao kratak i jasan odgovor: „samo usvoji tri stvari i sve će biti dobro… Evo ih: radost, učenje, pobožnost“. Radost u igri, marljivost u učenju i pobožne vježbe – taj čarobni Don Boscov trinom i Farnju će povesti do vrhunaca mladenačke svetosti.
Kao ni u dva prethodna životopisa, Don Bosco ni ovdje ne propušta navesti temelje tako uspješna odgoja, a to je često primanje sakramenta ispovijedi i pričesti. Mlade se u Oratoriju poticalo da izaberu stalnoga ispovjednika, osobu koja će ih osobno poznavati i sigurno voditi. U ispovijedima se razvijalo duboko povjerenje te obostrana predanost i poslušnost Božjem vodstvu. Osim što se redovito ispovijedao, Franjo se često pričešćivao te svakodnevno odlazio pred Presveti Sakrament. Tko god ga je u tim trenutcima mogao promatrati, bio je ganut njegovom sabranošću i žarom, a Don Bosco svjedoči da je Franjo u potpunosti ispunio Gospodinovu zapovijed o potrebi neprestane molitve. Molitva mu je uz to bila ojačana duhom pokore koju je trajno vršio, bilo da je riječ o prihvaćanju svakodnevnih križeva ili pronalaženju dodatne pokore, kako bi s još više žara uzvratio Gospodinu.
Franjo je gorio od čežnje da se potpuno sjedini s Gospodinom, prema onoj Pavlovoj: „želja mi je otići i s Kristom biti“ (Fil 1, 23). Gospodin ga je zbog toga, kako nam Don Bosco svjedoči, odlučio pozvati k sebi, „posluživši se i njegovom pretjeranom sklonošću pokori“. Kad već nije smio pred očima poglavara, Franjo se odlučio za skrovitu noćnu pokoru. Tijekom zime spavao je bez vunenog pokrivača, sve dok ga jednog jutra jaka prehlada nije prikovala uz krevet. Don Bosco je odmah pozvao liječnika, no Franjino je stanje bivalo sve teže. Bolest je kulminirala i u svega osam dana odnijela taj mladi život. Tijekom svojih posljednjih dana kada je teško trpio Franjo je svima ostavio primjer neizmjerne strpljivosti i predanja u Božje ruke. Nikada se nije ni na što potužio niti je za čim žalio. Kad je liječnik rekao da se Franjin život polako gasi, Don Bosco je o tome progovorio Franji. Upitao ga je: „Kad bi morao birati između ozdravljena i odlaska u raj, što bi izabrao?“ Franjo je radosno odgovorio: „Raj i ništa drugo!“ Nakon toga je obavio opću ispovijed te primio svetu pričest i bolesničko pomazanje.
Posljednji su trenutci Franjina života bili čudesni. Podigao je obje ruke, smiješeći se, a lice mu je izgledalo zdravije i rumenije nego kad je bio potpuno zdrav. Don Bosco svjedoči kako mu je na licu zablistala „neka ljepota, neki sjaj u usporedbi s kojim su izblijedjela sva ostala svjetla… Lice mu je ižaravalo tako živu svjetlost da bi se, usporedi li se s njom, podnevno sunce doimalo kao neprobojna tmina. Svi prisutni ostali su ne samo preplašeni, već i zapanjeni i zatečeni te su u dubokoj šutnji usmjerili pogled u Besuccovo lice, koje je zračio sjajem koji je zasljepljivao te su bili prisiljeni spustiti pogled.“ Umirući je nalikovao na „anđele nebeske“. Uskoro nakon smrti, sve se više širio glas o njegovoj svetosti, a njegovi su mještani i rodbina po njegovu zagovoru u nekoliko pogibeljnih situacija bili čudesno izbavljeni.
Don Bosco na kraju poziva čitatelje da i oni, poput Franje, krjeposno žive i da se dobrim djelima pripremaju za svoju smrt jer će ona „prije ili kasnije snaći i mene i tebe, a možda nam je i bliže nego što možemo pojmiti“.
Dušan Vuletić
Photo by Lindy Noordhoek on Unsplash
