– nastavak prikaza knjige Pier Giorgio Frassati. Duhovna biografija (Paolo Asolan)
I danas je vrlo rašireno uvjerenje da se kršćanska vjera, kao i druge religije, treba baviti isključivo „onostranim“, te da zemaljska pitanja treba prepustiti drugima. Međutim, Pier Giorgio Frassati odabrao je sasvim drugačiji put. Kristove riječi upućene Pilatu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ nije shvatio kao odvojenost i isključenost evanđelja iz dinamike ovoga svijeta. Za njega je kraljevstvo Božje sila, unutarnji pokretač, kvasac društvenog, gospodarskog i političkog života po Božjim mjerilima.
Nakon Prvoga svjetskoga rata Italija se našla u dubokoj gospodarskoj, socijalnoj i političkoj krizi. Rasla je nezaposlenost, povećavalo se siromaštvo, a duboko nezadovoljstvo građana moglo je u svakom trenutku prerasti u revoluciju. Upravo u takvim okolnostima Pier Giorgio, potaknut iznutra Kristovom zapovijedi ljubavi, postaje aktivan i na političkom polju. U sveopćem političkom metežu izvrsno prepoznaje što su najdublji politički probleme njegove domovine i kojim bi putovima trebalo ići prema općem dobru. Prepoznaje zamke rješenja koje nude socijalisti i liberali, a fašizam vidi kao najveće zlo, kao pravu tragediju koja kuca na vrata njegovoj domovini.
Iako se nikada nije kandidirao na izborima niti je izravno sudjelovao u političkom životu, čvrsto se priklonio Pučkoj stranci, čiji je idejni vođa bio don Sturzo. Tri su temeljne ideje u temeljima te stranke: nacionalni zamah, kršćansko nadahnuće i laičnost, tj. autonomija u odnosu na hijerarhiju. To nije bila katolička stranka, već stranka koju su najvećim dijelom činili katolici, a koja se obraćala „svim slobodnim i snažnim ljudima“. Program stranke snažan je naglasak stavljao na očuvanje i promicanje obitelji, na pravo glasa žena, na skrb za djecu, na socijalno zakonodavstvo utemeljeno na načelima suradnje, decentralizacije uprave i slobode obrazovanja.
Posebno važna točka njegova političkoga života bio je odnos prema fašizmu, u kojem je prepoznao duboku korumpiranost i izdaju nacionalnih težnji. Duboku su ga pogodili prijelazi članova Pučke stranke u fašističke redove. Prijatelju Antoniju Villaniju piše: „Što misliš o svim tim prevrtljivcima koji se svakodnevno prodaju fašizmu… Svakim sam danom sve više zgrožen.“ A godinu dana prije toga tom prijatelju piše: „Bacio sam pogled na Mussolinijev govor i sva mi se krv uzburkala u žilama“.
U političkom kaosu, u diktaturi fašističkog pokreta, Frassati je bio poput upaljena svjetla. I u tome je bio hrabar. Progonjenog novinara Giuseppea Donatija, glavnog urednika lista Il Popolo, kojeg su fašisti odlučili smaknuti, koji je potajno napuštao Italiju, došao je posjetiti i ohrabriti, unatoč velikoj opasnosti da i sam bude uhićen.
Jasnoća, odlučnost i čovjekoljublje koji su krasili Frassatijevo političko djelovanje snažno se dojmilo i njegovim političkih protivnika. Tako je socijalistički vođa Filippo Turati, nekoliko dana nakon Frassatijeve smrti, napisao da je u Pijer Giorgiju otkrio nešto toliko novo i neobično što „ispunja osjećajem poštovanja i divljenja čak i one koji nisu dijelili njegovu vjeru… Kao vjernik, svoju je vjeru svjedočio otvoreno i bez sustezanja, doživljavajući je poput vojne službe, poput odore koja se nosi pred svijetom, ne mijenjajući ju nikada poradi udobnosti, oportunizma ili ljudskih obzira… Usred mržnje, oholosti i pohlepe za vlašću, taj kršćanin koji vjeruje i djeluje u skladu sa svojom vjerom, koji govori kako osjeća i čini ono što govori, taj nepokolebljivi svjedok svoje vjere, uzor je od kojega svi mogu učiti.“
Dušan Vuletić
