Još su svježi dojmovi o nedavnoj kanonizaciji dvojice uzora mladih, Carla Acutisa i Pier Giorgia Frassatija, obojice zaljubljenih u Isusa i spremnih dati sve za Njega.
„I dan-danas Pier Giorgiov život stoji kao svjetionik laičke duhovnosti. Za njega vjera nije bila privatna pobožnost: nošen snagom Evanđelja i pripadnošću crkvenim udrugama, velikodušno se zalagao za društvo, doprinosio političkom životu i žarko se posvetio služenju siromašnima.“ (Lav XIV. na misi kanonizacije).
Talijanski svećenik i profesor pastoralne teologije Paolo Asolan u ovoj knjizi ne iznosi samo činjenice iz Pier Giorgiova života, nego prije svega želi doprijeti do srži njegove duhovnosti i privlačnosti.
Pier Giorgio je rođen 1901. u Torinu od majke Adelaide, slikarice i oca Alfreda, novinara i osnivača poznatog lista La Stampa, senatora Kraljevine Italije i talijanskog veleposlanika u Berlinu. Pohađao je osnovnu školu u Torinu koju su vodili oci isusovci, a nakon mature upisuje studij strojarstva, užega rudarskog usmjerenja. U trinaestoj godini pridružuje se Apostolatu molitve i Družbi Presvetog Sakramenta, u sedamnaestoj Marijanskoj kongregaciji, Bratovštini krunice i Konferenciji sv. Vinka Paulskog. Tijekom studija učlanjuje se u Talijansku katoličku sveučilišnu federaciju i sekciju Mladih sveučilišnih noćnih klanjatelja i Mladih radnika. U drugoj godini studija pristupa Pučkoj stranci. Sudjeluje na velikim okupljanjima Talijanske katoličke mladeži, a 1922. primljen je u Dominikanski treći red. Dvije godine nakon toga osniva Društvo mangupa. Dana 4. srpnja 1925., nakon šest dana bolesti, naglo umire od poliomijelitisa.
Tko je bio Pier Giorgio? Ovisno o onima koji su o njemu pisali, a mnogi su pisali: za jedne je bio uzorni mladić Katoličke akcije, za druge „prototip podalpske buržoazije“, „militantni primjer Pučke stranke“, „ideal dominikanskog trećoredca“, „uzor salezijanske svetosti mladih“, veliki planinar i tako dalje. Tko god mu se približi doći će, kako autor tvrdi, do „spoznaje nesputanog prožimanja Kristova života s Pier Giorgiovim životom“.
O snazi i privlačnosti njegove vjere, o Kristovu utjelovljenju u njegov život, svjedoči jedan njegov prijatelj: „Pier Giorgio uvelike mi je pomogao izaći iz moralne bijede buržoaskih vremena… Tražio sam smisao života i bio okružen gomilom dezorijentiranih ljudi i agnostika… Jednog dana čuo sam mladoga gorljivog katolika kako s pozornice malog kazališta govori: Želimo znati odakle dolazimo i kamo idemo. Nije to bila mala stvar. Gomila neodlučnih, a on odlučan; roj dezorijentiranih, a on orijentiran; nepregledni niz razočaranih, a on sretan; mnoštvo egoističnih, a on velikodušan… Našao sam se između vrata i zida: ili izaći ili propasti. Izašao sam i počeo ga slijediti izdaleka“ (A. Cojazzi).
Pier Giorgiovu osobnost duboko je prožimala svijest da je Krist u njemu, svijest spašenosti koja se posebno očitovala po njegovoj vjeri u vječni život. O tome je pisao jednom prijatelju: „Znaj da ovaj život treba biti stalna priprava za onaj drugi, jer nikada ne znamo ni dana ni časa svojega prijelaza“. I to je živio ne odvojen od svakodnevnih dužnosti i odnosa s drugima, nego, naprotiv u svakodnevnom trošenju za druge: za obitelj, prijatelje, kolege u udrugama kojima je pripadao, za siromašne i potrebite. U mnogim je aktivnostima pokazao zauzetost, odlučnost, bez sramežljivosti i kolebanja. U svemu potpuno oslonjen na Gospodina: „Sam od sebe ne ćeš učiniti niša, ali ako Bog bude središte svakoga tvojeg djelovanja, zasigurno ćeš stići do cilja“.
Frassati svoju svetost nije živio odvojeno od svijeta, već duboko uronjen i prožet svijetom. On je toliko volio sadašnji život. Živio ga je punim intenzitetom: u obitelji s roditeljima i sestrom, s prijateljima, u studentskim obvezama, veselim zabavama, u kazalištu i glazbi, planinama i sportu, s nestašnim mladićima i djevojkama, u političkim raspravama i sukobima s policijom. U svemu tome, a ne usprkos tomu, doživio je „ekspanziju života“. To jedinstvo zemlje i neba, naravi i nadnaravi, dio je šarma koji ga je krasio. Njegovo ja nije nestalo, već je po krštenju „umetnuto u novi, veći subjekt“, ono je „preobraženo, preorano, otvoreno umetanjem u nešto drugo, u čemu stječe svoj novi prostor postojanja“ (Benedikt XVI.)
Nastavlja se…
Dušan Vuletić
