Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

Ivan Bosco, Tri dječaka iz Oratorija

U izdanju Salesine prošle je godine prvi put na hrvatski jezik objavljen cjeloviti prijevod Don Boscova djela Tri dječaka iz Oratorija. Riječ je o jednom od najpoznatijih i najčitanijih spisa sv. Ivana Bosca, „oca i učitelja mladih“, kako ga je svojevremeno nazvao sv. Ivan Pavao II. Osim što je bio genijalan odgojitelj, Don Bosco je bio i izvanredan pisac. U svom zahtjevnom i vrlo napornom apostolskom radu, zauzet raznovrsnim aktivnostima i obvezama, rado se hvatao pera, kako bi svojim mladima, salezijancima i svima kojima je „sadašnja i vječna sreća mladih na srcu“ uputio poučnu i poticajnu riječ. A imao je što reći. Govorio je iz bogata odgojnog iskustva što ga je, pod vodstvom Providnosti,  gradio u teškim godinama industrijske revolucije. Ni danas, u vremenu drugačijih izazova, u vremenu jedne druge revolucije koja je zahvatila mlade, njegova odgojna metoda ne gubi na svojoj originalnosti i privlačnosti.

Tri dječaka iz Oratorija odgojni je klasik namijenjen mladima, njihovim roditeljima, odgojiteljima, trenerima i svima koji su u doticaju s mladima. Nije to recept s lakim i brzim rješenjima, jer svako vrijeme ima svoje izazove. Don Bosco je izvrsno prepoznavao izazove i potrebe svjeoga vremena, ponajprije na horizontalnoj razini: susretao je mlade pridošle u grad u potrazi za poslom, otrgnute od roditeljske topline i sigurnosti, od zavičaja i župne zajednice. Bili su prepušteni samima sebi, grubo iskorištavani od svojih poslodavaca, izloženi mladenačkoj delikvenciji i kriminalu. Don Bosco sve to vidi i daje se na posao. Okuplja napuštene mlade, u početku u blagdanskom oratoriju, a kasnije im daje stalni krov nad glavom u Oratoriju sv. Franje Saleškoga. Tu im organizira školovanje i raznoliko provođenje slobodnoga vremena, uvijek uz prisutnost odgojitelja. Ali ne ostaje na horizontalnoj razini, koliko god je ona bila dragocjena: on prepoznaje i najdublje potrebe njihove duše i na njih odgovara. To su potrebe za pripadnošću i smislom. Zato će sve od sebe dati, svu svoju odgojnu genijalnost, da im cjelovito pomogne. U tu svrhu od Oratorija će učiniti istinski dom i školu, mjesto radosti i susreta s drugima, i iznad svega mjesto odgoja u vjeri kako bi postigli onaj najuzvišeniji cilj, a to je „spase duše“.

Iako u djelu Tri dječaka iz Oratorija opisuje mnoge zanimljive pojedinosti i događaje iz života triju dječaka, Don Boscova je namjera ipak znatno dublja. Ne zaustavlja se na povijesti tih dječaka, koliko god ta povijest bila zanimljiva. Vrsnim pripovjedačkim umijećem želi potaknuti mlade čitatelje da se i oni odvaže na takav put: na izvrsnost koja je krasila njegove junake, ali ne samo u učenju, nego u svemu. A odrasle (roditelje, odgojitelje, nastavnike, trenere i dr.) da mladima u tome pomognu: da im ne nude bilo što, nego samo ono najizvrsnije. Kršćanski naziv za takvu izvrsnost jest svetost.

Don Bosco opisuje život trojice mladića, svojih dragih učenika, koji su živjeli sredinom 19. st.: Dominika Savija, Mihovila Magonea i Franje Besucca. Ta tri životopisa vjerno održavaju ne samo živote tih mladića, nego i samoga Don Bosca, njegov pogled na svijet, njegov način razmišljanja i djelovanja, njegovu odgojnu metodu. Stoga je to i njegova autobiografija, autobiografija odgojitelja i duhovnog vođe. Sva tri životopisa uz to vrlo  zorno opisuju odgojno ozračje koje je vladalo u Oratoriju sv. Franje Saleškoga, prožeto iskrenim humanizmom i snažnom duhovnošću.

Kad je objavio ovo djelo (1864.), Don Bosco je već u potpunosti usavršio svoju odgojnu metodu, sažetu u trinomu „radost, učenje, pobožnost“. Tu je vrlo jasno, a za odgoj vrlo važno, opisano i salezijansko shvaćanje svakodnevnog „duhovnog vježbanja“. Iako je kao i svako drugo vježbanje zahtjevno, ono je istovremeno vrlo jednostavno. Nije dodatak životu, već proizlaziti iz samoga života: „skroman život u odricanju, jednostavnosti, koji ima svoje granice, koji se provodi kroz rad i umjerenost“ (Don Bosco).

U sljedećim prikazima predstavit ćemo trojicu Don Boscovih junaka, jednog po jednog, kako bismo na njihovim primjerima vidjeli da je odgoj „stvar srca“, da ne robuje ustaljenim i krutim obrascima, već je u potpunosti prilagođen stanju i potrebama svakog odgajanika.   

Dušan Vuletić