– nastavak prikaza knjige Pier Giorgio Frassati. Duhovna biografija (Paolo Asolan)
Pier Giorgio je prolazio temeljitu osobnu formacija, nastojeći što bolje upoznati kršćanski nauk. Njegov apostolat bio je nerazdvojivo povezan s doktrinom. U njemu nije postojala podvojenost između doktrine i apostolata. On nije poznavao polaritet između doktrine i pastorala, polaritet koji se u zadnje vrijeme nerijetko isticao i osjećao u Crkvi.
Doktrina za Pier Giorgija nije bila kruti i paralizirajući okvir, već svjetlo koje je obasjavalo njegovo konkretno apostolsko djelovanje, svjetlo koje se spontano prelijevalo u geste ljubavi. Božanska istina nije nešto hladno i apstraktno. Ona je utjelovljena u Osobi, u Riječi, to je Ljubav koja zapaljuje novi plamen ljubavi. Tako vjera postaje plamen koji zahvaća cijelo čovjekovo biće, postaje strast koja zapaljuje bližnjega. To je evangelizacija.
O tom skladu u Pier Giorgiovu životu svjedoči njegov duhovnik i životopisac: „U njemu je bio zamjetan gorljiv žar za rasprave koje su se ticale temeljnih pitanja; no pratio ih je vidljivom blagonaklonošću prema protivnicima… A nad svim je vladala vedra, otvorena, velikodušna ljubav. Što su ga ljudi više upoznavali, to su ga više cijenili i iskreno voljeli.“ (A. Cojazzi).
Svi životopisci ističu njegovo karitativno djelovanje kao najprepoznatljiviju i najimpresivniju crtu njegova života. Njegova ljubav i služenje siromašnima, bolesnima i marginaliziranima ne može se objasniti kao uobičajena ljudska vrlina, kao horizontalni humanizam. To je nasljedovanje poniznoga Krista, koji – iako „trajni lik Božji“ – postaje sluga. Ta je ljubav, jer je Božje djelo, povezana s nadom. Zato Pier Giorgiovo djelovanje „nikad nije rezignirano… već je puno povjerenja, ispunjeno mirom i dobrohotnošću, odlučno u dobru, čak i kada se čini da zlo prevladava, usmjereno prema ispunjenju koje ne će biti konačno u ovome svijetu, ali je ipak sigurno.“ (P. Asolan)
Posebna odlika Pier Giorgiove ljubavi prema marginaliziranima bila je u „komunikativnoj razmjeni“, u stvaranju osobnog odnosu s njima. Nikad se nije ponašao kao dobročinitelj nego kao brat pun poštovanja i suosjećanja. U tome davanju on je primao i otkrivao sebe zahvaljujući upravo siromašnima i bolesnima. Ljubeći njih, otkrivao je i sam kušao ljepotu Kristove ljubavi. Tako nam Pier Giorgio pokazuje kako nam Krist i danas dolazi po malenima i slabima, po onima koji žive na rubu društva. Zahvaljujući njima svoju vjeru možemo živjeti na jednom višem stupnju: „Oko bolesnika, nesretnika i onih koji pate vidim posebno svjetlo, svjetlo koje mi nemamo“. Susret s njima donosio mu je duboku radost i mir: „Kakav mir nalazim u ovim domovima!“
Kad je jednom bio upitan što radi po najmračnijim dijelovima grada, u domovima punim poroka i grijeha, a ponekad i nasilja i zločina, odgovorio je: „Isus me svakog jutra posjećuje u pričesti, a ja mu to uzvraćam na najskromniji mogući način posjećujući njegove siromahe“.
Ljubav prema malenima Pier Giorgio nije živio samo osobno, već kao član zajednice Konferencije sv. Vinka, na trajan i organiziran način. To nam pokazuje da služba ljubavi treba biti organizirana i kompetentna, a to je moguće jedino u okviru žive i dinamične zajednice, u kojoj vjera nadilazi liturgijsko-kultne okvire i privatnu sferu života.
Nastavlja se…
Dušan Vuletić
Photo by Lina Trochez on Unsplash
